Svi sveti: Prilika za zahvalnost za dobro koje smo od pokojnika doživjeli

Svetkovina Svih svetih – premda je u Crkvi u prvome redu spomen na one najbolje ljude koji su surađujući sa svojim Stvoriteljem ostavili za sobom iznimna djela i tragove dobrote, ljubavi, žrtve, slobode, pravde i mira – postaje sve snažnije dan posvećen svim ljudima koji su završili svoj ovozemaljski život.

Premda je rastanak s najbližima koliko nuždan toliko i bolan, čak i kad se ne dogodi iznenada, neočekivano, život teče dalje te s vremenom sve više blijedi svijest o praznini koja je nastala, svijest o doživljenoj dobroti, mudrosti i drugim pozitivnim iskustvima o bliskoj osobi koja je prešla u onostranost, no nema čovjeka koji bi mogao posve istisnuti iz svoje svijesti svoje najbliže ma koliko godina prošlo od njihova odlaska.

Dok mnogi svoju povezanost sa svojim najbližima koji su prešli u vječnost njeguju na duhovan način molitvom, misom, osvježavanjem u sjećanjima različitih zajedničkih zgoda i nezgoda, neki češće pohode grobna mjesta u kojima su posmrtni ostaci njihovih najbližih kiteći ih svježim cvijećem i svijećama, gotovo svi o svetkovini Svih svetih i Dušnoga dana odlaze na groblja, kite grobove, osvježavaju svoj spomen na svoje bliske. Sjećanje na svoje najbliže pokojne uvijek je prilika za zahvalnost za dobro koje su od njih doživjeli – jer nema tako lošeg čovjeka koji svojom barem nekom dobrotom ne bi zadužio svoje najbliže.

Pohod grobnom počivalištu svojih najbližih najčešće je pohod na svoje korijene, svoje izvore, svoj specifični svijet vlastite obitelji ili prijateljstva, pa živima postaje osnaženje vlastite samosvijesti, svoga ponosa i identiteta, a time i osposobljavanje za još čovječniji, plodniji i za dobro angažiraniji nastavak osobnog, obiteljskog i društvenog života. (im, gk)