Sveta Terezija od Isusa i djevica Marija (3)

Sv. Terezija jednakim marijanskim duhom, na službu obnove Djevičina Reda i na njen poticaj, započinje utemeljenje svetog Josipa, prvog samostana obnove. Među prvim obećanjima koja joj Krist daje, nalazimo naznaku na prisutnost Djevice u Karmelu (Ž 32,11)
    Nakon toga je sama Djevica ona koja promiče utemeljenje svetog Josipa istim riječima i obećanjima s posebnom milošću unutarnje čistoće za Tereziju, nekom vrstom marijanske investiture u službi utemeljiteljice (Ž, 33,14). Zaključujući sretno utemeljenje sv. Josipa, Terezija priznaje svoje marijanske osjećaje: „Za mene je bilo kao da sam se našla u slavi kad sam vidjela da je dovršeno djelo za koje sam spoznala da će biti na službu Gospodinu i na čast habita njegove slavne Majke“ (Ž 36,6). I dodaje: „Opslužujemo Pravilo Djevice Karmelske… Svidjelo se Gospodinu da sve bude na njegovu hvalu i slavu, kao i na hvalu i slavu Djevice Marije, čiji habit nosimo“ (Isto, 36, 26.28). Kao odgovor na ovu marijansku službu, Terezija vidi Krista kako zahvaljuje za „ono što je učinila za njegovu Majku“, i vidi Djevicu „ u velikoj slavi, s bijelim plaštem pod kojim se činilo da nas je sve skupila“ (Isto, 36,24).
    U pripovijedanju o napretku novog utemeljenja, Terezija ima uvijek na brizi da podvuče kontinuitet Reda u službi našoj Gospi, kao i posebnu zaštitu koju ona daruje u svim prigodama. Tako npr., u susretu s ocem Rossijem, kad dobiva dozvolu da umnoži nove samostane: „Pisah pismo našem ocu generalu…podastirući mu službu koja bi se vršila našoj Gospi, prema kojoj je i sam bio vrlo pobožan. I ona se zasigurno morala pobrinuti za tu stvar“ (O 2,5). Čini se da je cijela knjiga Osnutaka pisana u marijanskom ključu jer su kontinuirane Terezijine aluzije na Djevicu i na službu njoj: „Kad su se počeli puniti ovi mali Gospini golubinjaci…“ (Isto, 4,5); ili kad podvlači: „Na počecima sam kad želim obnoviti Pravilo Djevice, njegove Majke i Gospođe i Zaštitnice naše“ (isto, 4,5), govoreći o utemeljenju u Duruelu. Kad baca pogled unazad, na kraju knjige Osnutaka, sve motri kao službu Djevici i kao djelo u kojem je surađivala sama Kraljica Karmela: „Radujemo se da možemo u nečemu služiti našoj Majci, gospođi i Zaštitnici…Malo se pomalo ostvaruju stvari u čast i na slavu ove slavne Djevice i njenog Sina“ (Isto,29,23.28). Samo odvajanje obuvenih i bosonogih, koje se ostvarilo 1581. na kapitulu u Alcali, Terezija je vidjela u odnosu na Majku Reda koja u nj unosi mir: „Naš je Gospodin doveo kraju ovu tako važnu stvar…na slavu i čast svoje slavne Majke jer je to stvar njenog Reda, budući da je ona naša Gospođa i Zaštitnica“ (Isto, 29,31).
    Sjećanje na Djevicu sugerira Tereziji u raznim zgodama smisao karmelskog zvanja koje se nadahnjuje na Mariji. Tako, npr., s izričitom aluzijom na Djevicu: „Sve mi koje nosimo ovaj sveti karmelski habit, pozvane smo na kontemplativnu molitvu, jer je u tome naš izvor i potomci smo onih svetih otaca s gore Karmela koji su u tako velikoj samoći i potpunom preziru svijeta tražili to blago, taj dragocjeni biser o kojem govorimo“ (Z, V, 1,2). Marija se pojavljuje, u tom kontekstu, kao Majka ove „kontemplativne zajednice“, snagom svoje nutrine i potpunoga dara Gospodinu. Na drugom mjestu Terezija privlači pozornost na nasljedovanje Djevice time što veli da imamo pravo zvati se njenom djecom: „Sestre, svidjelo se našem gospodinu da provodimo život pravih kćeri Djevice i da opslužujemo naše zavjete da bi nam naš gospodin udijelio milost koju nam je obećao“ (Osnuci 16,7). U ljubavi prema Djevici i u prianjanju samoj njenoj obitelji, nalazi se za terezijansku zajednicu temelj međusobne ljubavi i zajedništva dobara, kao što to sugeriraju i ovi tekstovi: „Tako, dakle, kćeri moje, ako smo sve kćerke Djevice i ako smo sestre, nastojimo se mnogo ljubiti međusobno“ (Pismo) …
    Ove riječi pokazuju da je Terezija cjelovito živjela marijansku predaju Karemla i da ju je obogatila svojim mističkim iskustvom, svojom pobožnošću i doktrinalnim usmjerenjem svojih spisa. Za bosonogu karmelićanku je Djevica uzor prianjanja uz Krista, uzor kontemplativnog iskustva njenog otajstva i crkvenog služenja. Svakom je samostanu Djevica ujedno i Majka koja, svojom prisutnošću, čini da raste smisao za prisnost i obiteljski duh, podržava ga na putu duhovnog života, predsjeda molitvom kao žarka Pomoćnica kod svoga Sina.  (Iz sveščića: Djevica Marija u našem životu; br. 24)