Sveta Pričest kao blago

Ponekad se čini da se nedjeljom isključivo čita iz Evanđelja po Ivanu. I čini se kao da se uvijek spominje jedno te isto: Kruh i život vječni. I neprestano svjedočimo prizorima u kojima se Židovi prepiru i mrmljaju i u kojima se čude i zgražaju nad Isusom i nad onim što im on govori. Isus vjerojatno s namjerom stvari dovodi do određenog pretjerivanja. Već je dobro protresao ljude oko sebe govoreći o nečemu što im je neshvatljivo i nepojmljivo, a sada stvari dovodi još dalje. Ono što Isus govori pitanje je – ŽIVOTA I SMRTI.

Za imati život, vrijedan razgovora, mi uistinu moramo ući u Život Oca kroz Sina. Ono što nam Isus ovdje nudi je pristup Životu Trojedinog Boga. Isus govori da jedinstvo s njim (kroz Euharistiju) nama dopušta ulaz do Oca, do Sina i do Duha Svetoga. Ulaz u Život koji je postojao prije bilo čega. Čak prije Stvaranja.

Ali usprkos našoj dobroj volji mi nismo u stanju ući u svu dubinu ove istine. Kada smo u crkvi, na sv. misi, mi uglavnom svodimo svoje misli na prizemne stvari. Moljakamo Boga za neke stvari koje su odraz naše okrenutosti materijalnom. Cjenkamo se s Bogom. Pokušavamo stvari svesti na logiku svijeta u kojem živimo. Mi ni blizu ne shvaćamo što mi to primamo kroz Euharistiju. Naša je mašta preslaba. Naša očekivanja su trivijalna. Ono što nama Isus nudi jest Vječni Život. Nudi nam sudioništvo u Životu čija nevjerojatna snaga i moć kuca u svemu što postoji, što je ikada postojalo i što će ikada postojati. Imamo li mi uopće pojma što to mi tijekom Euharistije primamo i jedemo?

Jednom su zgodom prigovorili američkoj spisateljici Flannery O'Connor da su joj likovi i događaji u romanima i pričama predimenzionirani, a poglavito da je groteskan prizor krštenja u njezinoj priči „Rijeka“ u kojoj se dijete utapa želeći se krstiti u rijeci. Tvrdili su, različiti kritičari, da je prizor više nego ekstreman. Cilj Flannery O'Connor bio je podsjetiti čitatelje kako je krštenje presnažan čin, i kako nam Sveto Pismo kaže, krštenje u sebi sadržava smrt onog starog u nama i uskrsnuće onog novog u Kristu. Na sve te kritike Flannery O'Connor je rekla: „U zemlji skoro slijepih moraš crtati stvarno velike karikature.“

Uistinu, mi bismo htjeli da Isus sve to lijepo objasni, pojednostavi, posloži i da sve to bude nama jasno, prihvatljivo i – probavljivo. Ali nama, usprkos našoj silnoj želji, treba baš sve suprotno od toga. Nama treba upozorenje koje će nas razdrmati, protresti i konačno probuditi. Nas treba jednostavno izgurati iz naše zone ugode iz našeg svijeta u kojem se osjećamo tako sigurni. Mi se trebamo suočiti s radikalnom prirodom naše vjere.

Ali što mi činimo? Što smo mi već učinili? Mi smo razvodnili Evanđelje. Mi smo razrijedili Riječ Božju. Ono što je teško i tvrdo mi smo učinili laganim i mekim. Ono što je zapovijed mi smo pretvorili u preporuku. Mi smo milost Božju reducirali na povremenu asistenciju našim ljudskim naporima. Mi želimo jasne odgovore i želimo odgovore na sva naša pitanja. Jer mi smo gospodari. Odvjetnici imaju zlatno pravilo koje glasi: „Nikada ne postavljaj pitanje na koje već od prije ne znaš odgovor.“ Ali mi nismo odvjetnici. Mi smo ponajprije kršćani.Za nas to ne vrijedi.

U misteriji svoje vjere mi nailazimo na pitanja na koja odgovora nemamo. Ali usprkos tome mi ta i takva pitanja postaviti moramo. Zašto? Zato jer postoje stvari koje moramo ostaviti u rukama Svemogućega Boga. Bog najbolje zna što je za nas najbolje. Čini nam se da se iz nedjelje u nedjelju čita isključivo iz Evanđelja po Ivanu i da se stvari ponavljaju – možda je baš to ponavljanje temeljnih postulata naše vjere, u biti priprema, „topnička priprema“, jasno upozorenje za odlučno i konačno suočavanje sa šokantnim i radikalnim pitanjem. Pitanjem –ŽIVOTA I SMRTI.

Jesmo li slijepi? Okrećemo li glavu? Zašto neprestano razvodnimo istinu? Jesmo li svjesni činjenice da nam je jedina nada u Bogu i da ovaj svijet neumitno prolazi, jer „dani su zli“ i kao takvi moraju nestati? Vrijeme je kada se biraju strane. (I. U.)