Sv. Terezija – prijateljica Božja

karmel-bistrica kolumnaPred nama je još jedna dionica duhovnog puta. Ona niče iz života molitve i vodi nas prema sjedinjenju s Kristom Gospodinom. Riječ je, naime o prijateljstvu. Na putu do Gospodina blagoslov su nam prijatelji, a osobito Božji prijatelji. U ovoj emisiji družit ćemo se s njima, napose sa sv. Terezijom Avilskom, Isusovom i našom prijateljicom. Promotrit ćemo što nam prijateljstvo i prijatelji znače, a jednako tako pokušat ćemo biti i mi prijatelji Božji.
Prijateljstvo je najprofinjenije tkanje Boga, Ljubavi, u čovjeku. Ono je zrcalo Božjega Lica i govor Božjega srca koje kuca za čovjeka. Prijatelji su ljudi snažnoga duha i velikog srca. Oni vole nesebično, altruistički, u svako doba, Boga i čovjeka. Prijatelji prihvaćaju i vole druge onakvima kakvi oni jesu. Dijele s njima radosne i bolne trenutke života. Prijatelji su bez maske pred svojim prijateljima.
Biblija pozna mnoge Božje prijatelje: od Abrahama, preko Izaka, Jakova itd. A u Novom Zavjetu prijateljstvo između Isusa, Ivana, Petra i Jakova, te Isusa i njegovih učenika, kao i prijateljstvo između Marte, Marije, Lazara i Isusa koji nas je učio, i to križem potvrdio, da: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13).
Bog je najbolji prijatelj čovjeka. Mada je čovjek već u svojim počecima izigrao Božje povjerenje i prijateljstvo, Bog nikada nije izigrao čovjeka. Bog voli čovjeka i ljubi ga svojom vječnom ljubavlju. S druge pak strane, i čovjek nije indiferentan prema Bogu. Čovjek je u svojoj biti bogotražitelj. U potrazi za Bogom otkrio je da pitati se o Bogu, znači također pitati se o samom sebi. Jednako tako čovjek je shvatio da što se više približava Bogu, što ga više traži, to više otkriva da mu je Bog bliži nego što misli, i da mu je Bog prijatelj.
Prvenstveno govorimo o otajstvu Krista. On je čovjek poput nas, ali u Njemu je i punina Božjeg života. U Isusu Kristu možemo iskusiti da se Božji život odvija u našem vlastitom životu i nalazi u nutrini našega bića. Biti kršćanin znači biti svjedok Boga koji je otajstveno prisutan u svakoj ljudskoj stvarnosti, Boga prijatelja čovjeka.
Jedan od tih svjedoka, velika prijateljica Božja, bila je i sv. Terezija od Isusa. Prijateljstva su odigrala u njezinom životu važnu ulogu. Bila je osoba darovita za raznovrsna prijateljstva. Primila je od dragoga Boga prirodnu lakoću sklapanja prijateljstava. Imala ih je mnogo u svim društvenim slojevima. Iz svog bogatog iskustva sv. Terezija definira prijateljstvo kao obostranu i besplatnu ljubav u kojoj postoji trajno obostrano darivanje. Jer kad u jedno prijateljstvo uđe interes, ono počne nestajati. Ona je to iskusila mnogo puta i jasno o tome govori: „S kakvim bi se prijateljstvom ophodili svi kad ne bi bilo brige za čašću i za novcem. Uvjerena sam da bi se popravilo sve.“ (Ž 20, 27). Prvi zahtjev kod primanja redovnica u samostan sv. Josipa u Avili bio je: „Ovdje sve moraju biti prijateljice, sve se moraju ljubiti, sve se moraju voljeti, sve se moraju pomagati“. (P 4, 7).
Terezija upozorava i na opasnost da zakopamo talente prijateljstva koje nam je Bog dao da budu na korist drugih: „posebice u ova vremena kada su potrebni čvrsti prijatelji Božji da bi podržavali slabe“ (Ž 15, 5). Terezijini suvremenici u 16. stoljeću i naši suvremenici u 21. stoljeću, kao i mi sami, pozvani smo biti svjedoci, prijatelji i proroci živoga Boga svojim suvremenicima.
Jedna od najpoznatijih definicija molitve, koju je dala sv. Terezija, također se zasniva na njenom iskustvu ljudskog prijateljstva koje je onda prenijela na svoj odnos s Bogom: „Misaona molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi.“ (Ž 8, 5). Tajna poziva moliteljice i kontemplativne duše sakrivena je u otkriću da je Bog moj prijatelj i da je Krist moj prijatelj: „Jako je dobar prijatelj Krist, zato što ga gledamo kao čovjeka i vidimo ga sa slabostima i tegobama, pa nam čini društvo.“ (Ž 22, 10). „O Gospodine moj, kakav li ste Vi istinski prijatelj… Oh, kako bi čovjek vikao po svijetu da kaže kako ste vjerni svojim prijateljima! Svi stvorovi zakazuju, a Vi, gospodar svih njih nikad ne zakazujete.“ (Ž 25, 17) Za sv. Tereziju Isus je pravi i vjerni prijatelj koji nikad ne zakazuje. Ovo lice Boga kao prijatelja koje nam je otkrila sv. Terezija, blisko je današnjem čovjeku koji je često osamljen jer nema nijednog pravog prijatelja.

Poznato nam je iz života sv. Terezije Avilske kako se borila za Božje prijatelje. Naime, kad bi neku osobu zavoljela i kad bi uočila da je ta osoba bogata krepostima, čestita i poštena, znala se za nju zauzimati pred Gospodinom i upraviti mu molbu: „Gospodine, kako bi ova osoba bila prikladna za našeg prijatelja. Učini nešto za nju.“ Složit ćete se sa mnom, da je ovo i za nas mudar put kako doći do prijatelja Božjih.
I još samo nešto. Niti sv. Terezija nije bila pošteđena prijateljstava koja ju nisu izgrađivala, niti vodila k Bogu. Ona su joj znala okupirati njezin emotivni svijet i oduzimala joj snagu volje da se posve preda Gospodinu. O tome govori svojim sestrama u knjizi „Put k savršenosti.“ (usp. P 4, 5). I, što vam se čini, kako je taj problem riješila? Tako da je prošla i na tom putu svoju metanoju, obraćenje. Lijek za tu nesavršenost potražila je opet u susretu s Gospodinom, u molitvi, u ustrajnoj borbi i u odlučnoj odlučnosti kojom je čeličila svoju volju i izvojevala pobjedu. A pobjeda nad samim sobom najjača je pobjeda. Jer, prijateljstva s ljudima, ako su zdrava i iskrena, put su ka prijateljstvu s Bogom, s najboljim Prijateljem koji nas nikada ne napušta.
U današnje vrijeme, u vrijeme mnogih i raznih kriza, možda je najdublja upravo kriza nedostatka „jakih prijatelja Božjih“ poput sv. Terezije Avilske.
( Emisija pripremljena prema istoimenom razmišljanju u knjižici “Korizmene kateheze Požeške biskupije” priređenih u Godini sv. Terezije Avilske)