Sv. Terezija na inkviziciji

U ovom periodu života sv. Terezije uslijedili su događaji koji nisu bili nimalo lijepi, ali se ona u svemu tome dobro držala. Kao prvo, po nalogu o. Graciana Terezija bez puno volje u lipnju 1575. odlazi u Sevillu kako bi osnovala novi samostan. Terezija nije bila u potpunosti za to jer je to išlo protiv naloga generala da ne ide u Andaluziju, a i mentalitet tih ljudi joj ne odgovara.        
Ni princeza Ana de Mendoza koju su izbacili iz samostana u Pastarni sa svoje strane ne ostaje dužna: da se osveti Tereziji, prijavljuje Terezijinu knjigu Moj život inkviziciji, a Tereziju optužuje kao opasnu vizionarku sličnu čuvenoj Magdaleni od Križa.
Terezija je prisiljena pred inkvizicijom položiti račun o svemu, a prije svega da se obrani od naslova koji su joj dodijeljeni, kao što su ,,vidjelica“, ,,lažna proročica“ i slično. Inkvizicija naređuje don Alvaru, avilskom biskupu, da od Terezije oduzme knjigu i sve kopije koje su igdje načinjene.
Biskup, i sam u veliku strahu, odmah se podlaže zapovijedi, oduzima Tereziji knjigu i sve kopije koje su bile poznate te šalje inkviziciji popratno pismo u kojem naglašava da se potpuno pokorava naređenju sudišta.
Istodobno intervenira o. Banez, čija riječ ima posebnu težinu jer je ugledni teolog toga vremena. On brani Tereziju. ,,Ova žena“ – piše on – ,,može pogriješiti, ali ona ne želi prevariti. (…) Ovaj spis nije za tiskanje jer to nije bila ni spisateljičina nakana. A ne sadrži ni neke opasne stvari.
    Hrabro posredovanje o. Baneza i njegova apologija spriječili su inkviziciju. Kada Terezija 1576. dolazi na sud u Sevillu pred velikog inkvizitora Gaspara de Quirogu, on stade na njezinu stranu i izreče pohvale za knjigu. Tako Terezija dobiva rat, ali gubi knjigu, koja ostaje kod inkvizicije i neće je nikada više vidjeti, usprkos svim obećanjima. Tek šest godina nakon njezine smrti i trinaest godina ,,zatočeništva“, knjiga izlazi na svjetlo dana da bi bila predana neposredno u tiskaru.
    Možda se u svemu tome može nazrijeti i sretna okolnost jer da je Terezija dobila knjigu za života, teško da bismo imali danas druga njezina djela, budući da ih je pisala na zapovijed pretpostavljenih, koji su kao i ona sumnjali da će ikad više imati u ruci knjigu koja sadrži tako vrijednu nauku.
    Kada o. Graciana dolazi kao vizitator kojega je imenovao p. Vargasa za karmelićane ublaženog pravila u Sevillu, u samostanu nastaje opća smetnja i pobuna jer nisu htjeli da jedan karemlićanin koje je pristao uz obnovu bosonogih njima bude vizitator. Bojali su se da će i od njih tražiti stroge reforme i veći pokornički duh. Naime, kralj Filip II. želio je prenijeti obnovu Terezije i u druge ublažene karmleske samostane te je postigao da papinski nuncij imenuje dva vizitatora oba dominikanca: o. Fernadeza za Kastilju i o. Franciska Vargasa za Andaluziju. Oni su bili izravno odgovorni kraljevskoj kruni i Svetoj Stolici.  O. Fernadeza je u samostanima ublaženog pravila u  Kastilji doveo po nekoliko bosonogih kramelićana da ove druge upute u strogi način života dok je  p. Vargasa u  Andaluziji osnovao više samostana u kojima se živjelo prema strogim pravilima. Nuncij je zapovjedio da se osnivaju ti samostani, a general reda nije bio dao pristanak. Slijedi pet burnih godina nerazumijevanja i progonstava, a u temeljima svega će biti strah od nametanja jednih drugima. Nakon dolaska o. Graciana „jedna ugledna osoba rekla je nadbiskupu da neće prezati ni od toga da ga ubiju“ (citirano prema Auclairu).
U svibnju 1575. u Piacenzi u Italiji održava se generalni kapitul karmelićana. Na njemu nije bio prisutan nijedan redovnik iz obnovljenih bosonogih samostana, a tendenciozne vijesti o stanju u Španjolskoj predstavili su ublaženi. Odluke generalnog kapitula bile su bolne za Tereziju i bosonoge karmelićane. Dekret je naređivao da se raspuste svi samostani koji su osnovani bez odobrenja generala, naređeno je redovnicima da se u roku od tri dana moraju iseliti, zabranjeno je osnivanje novih samostana, Tereziji je naloženo da se vrati u Kastilju u samostan koji sama odabere.           
    Na poseban način na provedbi toga će raditi o. Jeronim Tostado kojeg su imenovali za vizitatora Reda u Španjolskoj.
    U međuvremenu bosonogi se 9.rujna 1576. okupljaju u Almodovaru pod predsjedanjem o. Graciana kojega je papinski nuncij bio imenovao provincijalom i razmišljaju kako da se brane od ogovaranja. Terezija im je bila savjetovala da pošalju nekoga u Rim kako bi objasnio poziciju bosonogih.
    U svibnju 1576. Terezija ostavlja Sevillu i upućuje se u Toledo. Sama kaže da joj je to na neki način bilo i olakšanje jer neće morati živjeti u neprestanu vrtlogu osnutaka: „Mislili su da mi čine zlo, no ja sam se toliko radovala te sam se bojala da neću dočekati toga dana… bila bi za mene velika sreća da ne moram više živjeti u neprestanu vrtlogu osnutaka.  Kad je stigla u Toledo, glasine i klevete su već bile doprijele do njih te se govorilo da je „laka žena koja vodi sa sobom na putovanje udvarače i dame“ (citirano prema Auclairu). Pisma sličnog sadržaja bila su upućivana čak i u Rim, govorilo se kako se nju viđalo da vrijeđa Boga s nekim redovnikom.