Sretan rođendan Terezijo!

    Danas smo pripremile poruku pape Franje koju je uputio generalu Reda o. Saveriju Cannistri u povodu 500. rođendana sv. Terezije Avilske. Poslušajte!
    Dragi brate,
Danas kad se navršilo 500 godina od rođenja sv. Terezije od Isusa, želim se sjediniti s cijelom Crkvom u zahvaljivanju za veliku obitelj bosonogog Karmela – redovnice, redovnike i svjetovni red – i za karizmu ove iznimne žene. Smatram providnosnom milošću da se ova obljetnica podudara s Godinom posvećenog života, u kojoj svetica iz Avile svijetli kao siguran vodič i privlačan uzor potpunog predanja Božjoj volji. To je razlog više da gledamo na prošlost sa zahvalnošću, i iznova otkrijemo „poticajnu iskru“ koja je nadahnula osnivače i njihove prve zajednice.
Koliko dobra svima nama i dalje čini svjedočanstvo njihovog posvećenja, rođeno izravno iz susreta s Kristom, iz njihovog iskustva molitve kao trajnog razgovora s Bogom, kao i iz njihovog suživota, ukorijenjena u majčinskom okrilju Crkve!
Sv. Terezija je prije svega učiteljica molitve. U njenom duhovnom iskustvu središnje mjesto zauzima otkriće Kristova čovještva. Potaknuta željom da podijeli to osobno iskustvo s drugima, piše o njemu na živ i jednostavan način, pristupačan svima jer se radi jednostavno o tome da se „prijateljski razgovara s onim za koga znamo da nas ljubi“ (Moj život 8, 5). Puno puta samo se njezino pripovijedanje pretvara u molitvu – kao da želi uvesti čitatelja u svoj nutarnji dijalog s Kristom. Terezijina molitva nije bila ograničena samo na određeno mjesto i vrijeme dana, već je spontano izvirala u najrazličitijim prigodama: „Bilo bi jako loše kad bi se samo u kutovima moglo moliti“ (Osnuci 5, 16). Bila je uvjerena u vrijednost stalne molitve, makar ona ne bila uvijek savršena. Svetica nas moli da budemo ustrajni, vjerni, čak i usred suhoće, osobnih poteškoća ili drugih potreba koje nam se čine bitnije. Za obnovu posvećenog života koja nam je danas potrebna Terezija nam je ostavila veliko bogatstvo konkretnih prijedloga, puteva i metoda za molitvu, koje su daleko od toga da nas zatvaraju u nas same ili u traženje nutarnje ravnoteže, već nas potiču da uvijek iznova počnemo od Isusa i tvore autentičnu školu rasta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Nakon susreta s Isusom Kristom, sv. Terezija je živjela „drugi život“: pretvorila se u neumornu navjestiteljicu Evanđelja (usp. Moj život 23, 1). Želeći služiti Crkvi i uviđajući teške probleme svog vremena, nije se zaustavila na tome da bude promatračica stvarnosti koja ju je okruživala. Iz svog položaja žene i sa svojim zdravstvenim ograničenjima, odlučila je, kaže ona, „učiniti ono malo što je bilo do mene, sa svom savršenošću kojom budem mogla, a to je slijediti evanđeoske savjete i nastojati da ovo malobrojnih koje su ovdje čini to isto“ (Put k savršenosti 1, 2). Zato je započela terezijansku reformu, u kojoj je molila svoje sestre da ne troše vrijeme na razgovor „s Bogom o malo važnim stvarima“ dok „svijet gori“ (Put k savršenosti 1, 5). Ova misijska i eklezijalna dimenzija oduvijek je obilježavala bosonogi Karmel. Kao što je to nekoć činila, tako nam i danas sv. Terezija otvara nove obzore i poziva nas na velik posao: gledati svijet Kristovim očima, tražiti ono što On traži i ljubiti ono što On ljubi.
Sveta Terezija znala je da se ni molitva ni misijsko djelovanje ne mogu održati bez autentičnog zajedničkog života. Stoga je zahtijevala da bratstvo bude temelj u njezinim samostanima: „Ovdje se sve moraju voljeti, sve se moraju pomagati“ (Put k savršenosti 4, 7). I bilo joj je jako važno upozoriti redovnice da izbjegnu opasnost okrenutosti sebi u suživotu, tako da se „sve, ili veliki dio, sastoji u tome da se prestanemo brinuti o nama samima i o našoj udobnosti“ (Put k savršenosti 12, 2), te se stave na raspolaganje drugima. Kako bi izbjegla tu opasnost, svetica iz Avile svojim sestrama naglašava prije svega krepost poniznosti, koja nije vanjsko umanjivanje ni nutarnje povlačenje, već se sastoji u tome da osoba spozna što može i što Bog može u njoj (Izvještaji 28). Suprotnost tome jest ono što ona naziva „crna čast“ (Moj život 31, 23), koja je izvor ogovaranja, ljubomore i kritiziranja, što sve ozbiljno narušava odnose s bližnjima.

Terezijanska poniznost sastoji se u prihvaćanju samog sebe, u svijesti o vlastitoj vrijednosti, u misijskoj odvažnosti, u zahvalnosti i prepuštanju Božjoj volji. S ovako plemenitim korijenima, terezijanske zajednice pozvane su pretvoriti se u kuće zajedništva koje će davati svjedočanstvo bratske ljubavi i majčinske uloge Crkve, te iznositi Gospodinu potrebe našeg svijeta razdiranog podjelama i ratovima.
Dragi brate, ne želim završiti a da ne zahvalim terezijanskim karmelima što s posebnom brižnošću izručuju Papu zaštiti Gospe Karmelske i prate svojim molitvama velike izazove i iskušenja u kojima se Crkva nalazi. Molim Gospodina da njihovo svjedočanstvo života, poput onog sv. Terezije, izražava radost i ljepotu življenja Evanđelja i potakne mnoge mlade ljude da izbliza slijede Krista. Cijeloj terezijanskoj obitelji udjeljujem svoj apostolski blagoslov.
U Vatikanu, 28. ožujka 2015.