Spoznaja dobrote gospodnje i primat ljubavi u molitvi

U pomanjkanju spoznaje dobrote Gospodnje osobe oskudijevaju spoznajom Boga u bitnome. To silno utječe i na molitvu, tako da je onda u molitvi više prisutan strah, grč, nego li prijateljstvo i spontanost. A Terezija želi da se dođe u molitvi baš do ovoga drugog: „Jako me plaše one osobe koje još u potpunosti ne poznaju dobrotu Gospodnju iz iskustva, mada je poznaju po vjeri. Velika je stvar iskusiti njegovo prijateljstvo i darežljivost… Ne čudim se što oni koji to nisu iskusili hoće uvijek jamstvo neke dobiti“ (22,5-6). Na drugom mjestu će napisati: „(Đavao) jako plaši one osobe koje još u potpunosti ne poznaju dobrotu Gospodnju iz iskustva, mada je poznaju po vjeri; no, velika je stvar iskusiti prijateljstvo i darežljivost koje Bog iskazuje onima koji idu po ovom putu, te kako snosi gotovo sav trošak“ (23,5). Terezija koja ima to iskustvo zna da Bog daje stostruko već na zemlji, a iskustvo njegove dobrote i prijateljstva daje joj spontanost u molitvi. Za nju je molitva prijateljevanje s Bogom, pa ako i izostane neki susret, nije prijateljstvo. Molitva je Božje vrijeme u njezinu životu, to je vrijednost bez koje ne može, poziva sve na vjernost molitvi i da iskuse tu istinu, ali  kod nje nema skrupuloznosti, jer se time gubi sloboda i spontanost s Bogom. Pozivajući na vjernost meditativnoj molitvi napominje: „Ne podrazumijevam to što se izostavi koji dan ili nekoliko dana, zbog opravdanih poslova ili pak zbog neke nelagodnosti, da to već znači (da ga se ostavilo). Važno je da je nakana čvrsta, jer moj Bog nije nimalo osjetljiv, ne gleda na sitnice“ (23,3).
Terezija to znade iz svoga ljudskog iskustva: kada znaš da te neka osoba voli, a to ti drago, onda se nećeš povrijediti niti zbog njezinih nekih gluposti. Na kraju „Puta k Savršenosti“ će napisati: „Kćeri moje, nastojte shvatiti da Bog uistinu ne gleda na toliko sitnica, kako vi mislite“ (41,7). Osoba koja Boga poznaje kako mnoge stvari vidi drugačije.Iz svega do sada rečenog, mogli smo lako uočiti da Terezija u molitvenom i uopće u duhovnom životu glavni naglasak stavlja na ljubav. Nekako prema onoj Augustinovoj: „Ljubi i čini što hoćeš“. Kada osoba ima prave ljubavi prema Bogu onda je sigurno da kod nje funkcionira molitva, kao i odnos sa bližnjima. U knjizi Osnutaka piše: „Najprije želim nešto reći, po mom skromnom shvaćanju, u čemu se sastoji savršena molitva. Susrela sam više njih koji vjeruju da je sam posao u mislenoj pozornosti. Ako oni mogu držati dugo misao upravljenu k Bogu, pa i s velikim naporom, pomisle odmah da su duhovni. Ako se rastresu protiv svoje volje, odmah se rastuže i misle da je sve propalo… Ne kažem da nije milost Gospodnja tko može vazda razmatrati djela njegova. Dapače, jako je dobro ako se oko toga trsi. Ali treba shvatiti da kod ovih mašta nije takva da bi po svojoj naravi bile sposobne za to. Ali za ljubav sve su sposobne… Zato i nije napredak duše u tome da mnogo misle, već da mnogo ljube“ (5,2). To će isto ponoviti i u djelu „Zamak duše“: „Jedno hoću da budete upozorene da bi se puno okoristile na ovom putu i uspele do odaja u koje želimo: stvar nije u tome da se puno razmišlja, već da se puno ljubi, i prema tome činite ono što vas pobuđuje da ljubite“ (IV,1,7). Kako tko meditira i moli ne možemo vidjeti, ali možemo vidjeti koliko ljubavi proizlazi ili ne proizlazi iz te molitve. Zatim veli: „Kad vidim kako vrlo revne duše shvaćaju molitvu koju obavljaju, da su vrlo zgrčene kad su u njoj, da se čini kako se ne usude maknuti, niti pokrenuti misao zato da im ne pobjegne ono malo zadovoljstva i pobožnosti što su imale, i misle da je u tome sav posao, pokazuje mi da malo razumiju put kojim se stiže do sjedinjenja s Bogom. Ne, sestre, ne! Gospodin hoće djela. Ako vidiš bolesnicu kojoj možeš pružiti kakvo olakšanje, neka ti ne bude teško izgubiti tu pobožnost i sažaliti se nad njom. Ako osjeća kakvu bol, neka boli i tebe; a ako bude trebalo da postiš zato da ona jede, ne toliko zbog nje, koliko zato što znaš da tvoj Gospodin to hoće. To je istinsko sjedinjenje s njegovom voljom… Ako vidite da vam to nedostaje, makar posjedovale pobožnosti i ugode, pa vam se učini da ste stigle do nekog ushita u molitvi, vjerujte mi da niste stigle do sjedinjenja s njim“ (ZD V,3, 11-12). Nije toliki problem u rastresenosti, u dužini vremena koje se posvećuje molitvi, nego u srcu: „Vjerujte mi da nije dugo vrijeme to što koristi duši u molitvi. Jer kada se vrijeme dobro upotrijebi u djelima, to će uvelike pomoći da se u vrlo kratko vrijeme bolje pripravi da zapali ljubav, nego li za mnogo sati razmatranja (F 5,16). Kada se jasno razaznaje ljubav prema Bogu, sve druge stvari su manje važne, one su sitnice pred Bogom. To je kao i našem ljudskom životu: kada postoji ljubav sve poteškoće se lako nadilaze. Kako veli Terezija: „Nema neugodne stvari preko koje se ne bi s lakoćom prešlo kod onih koji se vole“ (4,5). Ona je uvjerena da je i u odnosu s Bogom isto tako. Zato epicentar molitve, po njoj, nije razum, nego srce, iako ona dobro znade da se razum ne smije isključiti. Možemo zaključiti njezinim riječima iz knjige Osnutaka: „Nema cijene ni najmanja stvar što se čini, ako se čini iz ljubavi prema Bogu“ (F 12,7).