Početak korizmenoga vremena obilježen je slavljem koje nosi ime po pepelu – pepelnica. U hrvatskoj se predaji koristi i drugo ime: čista srijeda. Ta dva imena pobuđuju širu znatiželju o razlozima zbog kojih su početku korizme davana razna imena, ali su i dobro polazište za ono što bih želio naglasiti u ovome prilogu. Naime, ističući materiju pepela može se previdjeti sadržaj cijeloga vazmenoga ciklusa, sa svojim središtem u Svetome trodnevlju i u proslavi Uskrsnuća.
Početak oblikovanja Pepelnice treba potražiti u staroj pokorničkoj praksi. Izvorno sakrament pomirenja/pokore nije bio slavljen na način koji nam je danas blizak. U tome razvoju možemo primijetiti trostruki korak u razvoju (P. Visentin): od javnoga/zajedničkoga do privatnoga/pojedinačnoga slavlja; od pomirenja s Crkvom, davanoga jedanput u životu, do čestoga slavljenja sakramenta, shvaćenoga kao pomoć u životu pokornika; od dugotrajne pokore i iskupljenja koje prethodi odrješenju, do zadovoljštine koja slijedi nakon odrješenja.
Slavlje Pepelnice, kako piše E. Beraudo nastaje u okviru slavlja javne pokore. Ona je obredno označavala početak pokorničkoga hoda (koji je bio i višegodišnji) onih vjernika koji su svoj duh i tijelo usmjeravali prema slavlju pomirenja i odrješenja koje se slavilo na završetku korizmenoga vremena, to jest do popodneva na Veliki četvrtak. S vremenom se gesta pepeljenja proširila na sve vjernike, a i liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora smatrala je važnim zadržati tu gestu na početku korizme.
Biblijska teologija otkriva dvostruko značenje obrednoga korištenja pepela. On je ponajprije znak slabosti i krhkosti čovjeka. Abraham se, posredujući za milost prema Sodomi, obraća Bogu ovako: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu«, opet progovori Abraham. – »Ja, prah i pepeo!« (Post 18, 27). Patnik Job, spoznajući krajnju granicu vlastitoga života, s osjećajem potpune predanosti i odbačenosti, kaže: »U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.« (Job 30, 19). I na drugim se mjestima u Svetome pismu nalazi jednaka slika ljudske nedostatnosti, simbolizirana pepelom, kao na primjer: »Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak« (Mudr 2, 3); »Što se toliko oholi prah i pepeo – kad već za života ima crvljiva crijeva?« (Sir 10, 9; usp. Sir 17, 27).
Kao drugo, pepeo je također izvanjski znak pokajnika koji se kaje zbog svoga zlog postupanja i odlučuje se na obnovljeni put prema Bogu. Osobito je poznat biblijski tekst koji govori o obraćenju Ninivljana na Jonino propovijedanje (usp. Jn 3, 5-9): »Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jn 5-6). Slično je i u Juditinu pozivu (usp. Jdt 4, 11).
U židovstvu je pepeo korišten kao spomen na Hram stradao u požaru te se kod vjenčanja na glavu mladenaca posipao pepeo da bi označio ponovno uzdizanje i obnavljanje Hrama.
Upravo je obnavljanje života, rađanje novoga života, bilo vrijedna slika na koju se lako nadovezalo kršćanstvo svojim navještajem o Kristovu uskrsnuću. Tako je i mitski Feniks, žar-ptica, mogla poslužiti crkvenim ocima za govor o preporođenju i besmrtnosti. Izravna povezanost te ptice s vlastitim pepelom u koji izgori i u kojemu se ponovno rađa zanimljiva je za temu kršćanskoga govora o pepelu.
Pepeo je bio viđen kao simbol Božje, Stvoriteljeve mudrosti, baš kao i ptica ibis prema Knjizi o Jobu (Job 38, 36), gdje se pokazuje ljudska ograničenost i Božje gospodstvo. Na to se nadograđuje poistovjećivanje s Isusom, zbog toga što se ukazivao trećega dana nakon smrti, te je usvojen kao kršćanski simbol besmrtnosti i uskrsnuća. Dante u svome spjevu ovako piše o Feniksu: »Mudraci vele da ovako plane / i ptica feniks, da oživi prije / nego što ljeto petstoto joj svane. / Trava ni zrnje za nju hrana nije, / već uz amomum tamjanove kapi, / a pred smrt se u nard i mirtu krije.« (Pakao, XXIV, 106-111).
Živimo u vremenu u kojemu način života ne pogoduje približavanju nekad razumljivim simboličkim poveznicama svakidašnjice i vjerskih sadržaja. Nadolazećim naraštajima slika pepela bit će razumljiva na razini izričaja i to nakon tumačenja, ali se stvarnost nastanka pepela i životna blizina s njime ne može podrazumijevati. Pitanje je, dakle, koliko je pepeo danas prva istoznačnica s pojmom uništenja, suočavanja s nestajanjem, a još više koliko može nositi sadržaje s kojima je pepeo vezan u starini. Uza sve to ili baš zato što se dogodio i stanoviti odmak od svakodnevice, simbolika pepela je zadržana i ona je liturgijski prihvatljiva.
Pritom valja napomenuti da niti jedan liturgijski simbol nije ‘sam po sebi razumljiv’, nego mu je potrebna primjerena mistagogija. Simbol u sebi sadrži dio koji je neposredno ‘razumljiv’ i dio koji posreduje sadržaj otajstva snagom objave. U pepelu se neposredno vidi anorganski ostatak nakon izgaranja organskih tvari. To pak posreduje lako razumljiv sadržaj znaka prolaznosti i raspadljivosti života. Od toga nastaje ‘objaviteljska vrijednost’ geste posipanja pepelom po glavi, kao izražaja žalovanja i kajanja u kulturi Staroga zavjeta, ali jednako tako kod starih Egipćana, Arapa i Grka. Tu gestu u kršćanstvu prate snažne riječi o spomenu na stvorenost iz zemaljskoga praha.
Liturgijsko značenje pepela najlakše je spoznati iz liturgijskih tekstova Pepelnice i to iz molitava blagoslova pepela u okviru početka korizme i njezine usmjerenosti prema slavlju Uskrsnuća.
Najprije vidimo okvir misnoga obrasca koji započinje ulaznom pjesmom spominjući Božju ljubav: Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. To je polazište: ne kazna, trpljenje, gorčina, nego ljubav u kojoj se zrcale prijestupi i Božja opomena i kazna kojoj je cilj napuštanje zloće (usp. Mudr 11, 24-25.27).
U Zbornoj molitvi vidimo temeljne sadržaje korizmenoga hoda: post, molitva, bratsko-sestrinska ljubav. Time se oraspoložuje za primanje Božje jakosti i za ustrajnost u dobrim djelima. U cjelini slavlja toga dana posebno je važan navještaj Božje riječi na kojoj se nadahnjuju tekstovi molitve i koju one sažimlju.
Nakon homilije slijedi blagoslov pepela s dvije predložene molitve. Prva započinje spomenom Božje sažalnosti i milostivosti prema onima koji su spremni ići putem obraćenja. Tada slijedi blagoslovni zaziv: »Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo.« Lijep je hrvatski prijevod koji govori o ‘primanju’ pepela. Latinski spominje samo raspršivanje i dolaženje u dodir s pepelom (»horum cinerum aspersione contactos«). Primanje nosi duhovno raspoloženje i prihvaćanje svega što pepeo označuje.
Da bismo jasnije vidjeli značenje tih molitava, predlažem da pred sebe stavimo još dva slavlja u kojima je istaknuta snaga ognja, a gdje je naglasak ne na propadljivosti, nego na obnovi života i na besmrtnosti. Krist je prihvatio našu tjelesnost, ušao u ‘oganj’ smrtnosti, da bi tamu pepela pretvorio u sjaj neba. Nije bez razloga što se pepeo za pepeljenje dobiva od spaljenih maslinovih grančica kojima pozdravljamo Gospodina na Cvjetnicu. No, te grančice imaju smisao ne u varljivoj zemaljskoj slavi, nego u ‘izgorjelosti’ te slave u ljubavi prema drugima, da bismo ušli u Vječni Jeruzalem.
To je vidljivo u vazmenome bdjenju, gdje se oganj blagoslivlja riječima: »Bože, po svome Sinu ti si vjernima svojim dao oganj svoga sjaja. Blagoslovi ovaj novi oganj i po vazmenom slavlju ražari u nama živu želju za tobom, da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave.« Latinski izvornik molitve moli: »caelestibus desideriis inflammari«, to jest da budemo zapaljeni nebeskim čežnjama, kako bismo, pročišćeni, mogli biti dionici slavlja vječnoga sjaja (perpetuae claritatis). Vidi se podudarnost izričaja i jedan pomak koji nastaje zbog dioništva u slavlju radi kojega je prijeđen korizmeni put. Na to se nadovezuje svo bogatstvo simbolike svjetla, povezano sa Službom Svjetla u vazmenome bdjenju.
Da bi se čuvao istinski kršćanski sadržaj, smatram neizostavnim imati ta slavlja pred sobom kao cjelinu, onako kako ih raspoređuje i u svome smislu čuva liturgija: Pepelnica i korizma – Cvjetnica i Vazmeno trodnevlje – uskrsno vrijeme i Pedesetnica. To su prjelasci koji žive u napetosti prolaznoga i neprolaznoga, raspadljivoga i besmrtnoga, tame i sjaja. Nedvojbeno je to i najbolji put za rast u duhovnosti vazmenoga ciklusa.
Čovjek koji se spominje svoje smrtnosti postavlja si pitanje kako je i radi čega, s kojim smislom, živio svoj dosadašnji život. Tko na to pitanje iskreno odgovara, svjestan je svojih granica, slabosti i svojih promašaja. Pepeo je od davnina, očito protegnut kroz puno kultura, znak kajanja, obraćenja, pokore i čišćenja. Svi ti elementi u religijskim značenjima, primjećuje i K. Veitschegger, imaju svoje posebnosti. U jednome mitu staroindijskih veda pripovijeda se da je Agni, smatran božanstvom ognja, svoje tijelo očistio pepelom, kako bi odstranio tragove svojih prijašnjih pogrješaka. Stari su se Rimljani na početku nove godine, koja je bila u ožujku, kupali u pepelu, kako bi očišćeni započeli novi godišnji ciklus. Ne treba zaboraviti da je u ne tako davnoj starini i kod nas pepeo bio omiljeno sredstvo za čišćenje u domaćinstvima (pepelom se pralo posuđe, rublje kao i podovi u domovima).
Tko prima znak križa od pepela, moli Boga da dani korizmenoga pokorničkog vremena budu vrijeme obraćenja, prosvjetljenja i čišćenja te duhovne plodnosti. Spominje se smrti, ali ne kao središta, nego se još više spominje života koji donosi obilan rod; života koji Isus poziva na uskrsnuće, što – povezani – lijepo izriču dva Isusova izrijeka: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11, 25) i »Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.« (Iv 15, 5). Pepelnica nam doziva u srce da idemo ususret Vazmu, ne samo u određenome vremenu liturgijske godine, nego uvijek, cijelim svojim životom.
