Solidarnost – stožerna vrednota koju treba razvijati u školstvu

Što je, kad je riječ o temi “Škola, kompetencija, solidarnost”, bilo zajedničko u vidicima dvaju uglednih profesora s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. Tončija Matulića i dr. Nevena Hrvatića, koji su gostovali na posljednjoj ovogodišnjoj tribini “Zajednički vidici”? Oba su se govornika u srijedu 25. svibnja u dvorani Vijenac na Kaptolu složila da škola koja samo informira, obrazuje, a ne odgaja nije ispunila svoje poslanje. Usto, oba su predavača istaknula solidarnost kao stožernu vrednotu koju je potrebno razvijati u suvremenome školstvu.

Voditeljica tribina prof. dr. Valentina Mandarić, predstojnica Ureda za vjeronauk u školi, uvela je u temu definirajući solidarnost kao važnu i zahtjevnu vrednotu. Da je tomu tako, posvjedočila su oba predavača.

Prvi je govorio dr. Hrvatić s Odsjeka za pedagogiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, poznat po istraživanjima interkulturalnosti, a osobito problematike integracije Roma u školski sustav. Toga dana sa studentima je boravio među Romima u Podravini pa je uvodno, u kontekstu solidarnosti, govorio o doživljenim iskustvima.

Uvodeći u temu kazao je i kako su brojna istraživanja pokazala da je solidarnost tradicionalno dio hrvatskoga nacionalnog identiteta. To je u školskom sustavu pokazalo i istraživanje iz 2010. godine provedeno na gotovo 2000 učenika iz 27 srednjih škola u Hrvatskoj. Predavač se usredotočio na dva zaključka. Prvi je da hrvatski mladi teže zajednici, što znači da individualizam u Hrvatskoj nije zaživio. Drugi zaključak dr. Hrvatić opisao je kao “ženstvenu” odrednicu hrvatske kulture, u kojoj dominira solidarnost i briga za druge, nasuprot “muške” odrednice kulture u kojoj bi dominirao osobni probitak. Zanimljivo je da se prema rezultatima istraživanja “Hrvati nalaze bliže Venezueli, Južnoj Koreji i Japanu nego susjednim zemljama za koje se misli da im tradicionalno pripadamo”. Istraživač s Filozofskog fakulteta napomenuo je da hrvatski mladi imaju predispozicije za življenje solidarnosti u svakodnevnoj praksi.

Obrazlažući važnost suvremene škole dr. Hrvatić je postavio pitanje zašto se djeca ne bi mogla školovati i kod kuće. Kazao je kako učenici danas lako i kod kuće mogu doći do informacija, posebice uz pomoć interneta, no ondje im nedostaje bitna odrednica: socijalizacija, komunikacija s drugima. Kazao je da ako škola i ne bude u budućnosti obrazovna institucija, ostat će odgojna.

Predavanje je dr. Hrvatić zaključio obrazlažući četiri imperativa. Prvi je da škola mora biti prosocijalna zajednica, što znači da ne smije biti samo stjecište znanja već da mora dati i nešto drugo. To “drugo” ide prema jasnijoj svijesti o razlici između “diskursa akademskog dostignuća” i “diskursa razvoja djeteta”. Jer, “suvremena je škola više usmjerena na akademska dostignuća, a manje na razvojna”.

Odgojni potencijal suvremene škole predavač je opisao rekavši da “nismo svi spremni doktorirati ali smo spremni biti dobri ljudi”. Hod prema takvoj vrednoti škole mora ići prema trećem imperativu: takvom odnosu između učitelja i učenika da se shvati da se ne radi o dvije suprotstavljene strane već da su i jedni i drugi na strani dobra. Stoga je četvrti imperativ dr. Hrvatin obrazložio kroz cilj da se u školi oblikuje dinamička, stvaralačka, humana zajednica u kojoj će se jačati kompetencije samoosnaživanja učenika, odnosno solidarnosti.

Na kasniju raspravu potaknula je završna usporedba dr. Hrvatića koji se osvrnuo na činjenicu da se tribina održala na isti datum kad se u bivšem sustavu slavio takozvani “dan mladosti”. Predavač je, istaknuvši da ne priziva neka stara vremena, kazao: Bolja je neka ideja koja je išla prema solidarnosti nego nikakva ideja. Bolja je neka organizacija koja je poticala solidarnost nego nikakva organizacija.”

Teolog dr. Matulić je u svom izlaganju promišljao o tomu kako povezati pojmove: škola, kompetencije i solidarnost u kontekstu njihove upućenosti jednih na druge. Da bi se ta povezanost mogla ostvariti, potrebno je pronaći viši princip, a on se odražava u ljudskoj osobi – koja je vrijednosni temelj svih triju elemenata.

Dr. Matulić potom je govorio o dva različita pristupa školi. Prvi pristup je napušten, a sastojao se u viđenju škole kao prakse kojoj obitelj nije dorasla pa je poučavanje bilo povjereno odraslima koji su “utjelovili kulturu”. Odrasli su tako poučavajući mlade čuvali sami sebe. No s vremenom se pristup školi promijenio. Učenik više nije objekt – već je subjekt u školovanju. To znači da je ljudska osoba došla na prvo mjesto, a kultura na drugo, to jest da “čovjek nije magare koje treba kulturom osamariti”. Predavač je kazao da je solidarnost lijek za sve oblike društvenih nepravda. (bs, gk)