Sjedinjenje s Bogom putem nutarnjeg sabiranja.

Terezija posjeduje jednu intuitivnu praktičnu inteligenciju s kojom može vrlo brzo dokučiti neku istinu, bez da o tome naširoko razglaba. Zato ona dolazi do tog zaključka da napredak duše nije u tome da mnogo misli, već da mnogo ljubi, a ona je za to sposobna. Osim toga, i uvjerena je da su sve duše sposobne za ljubav, ali nisu sve sposobne za razumsko razglabanje. U Putu savršenosti zato veli u pogl. 19, br 2: „Ima nekih duša i umova tako smetenih, poput kakvih razuzdanih konja, da nema toga tko bi ih ukrotio; sad su ovdje, sad su ondje, uvijek uznemirenih; takva im je narav, ili pak bog to dopušta.“ Terezija ovdje govori o nemirnom, nezrelom razumu, o rastresenim duhovima kao o mlinskom čegrtalu, kako govori u četvrtim odajama, tj. ne mogu se smiriti, stalno negdje trče, okreću se, ali ne mogu se usmjeriti da bi mogli susljedno razmišljati i slijediti jedan normalan meditativni slijed neke evanđeoske epizode, ili nekakvog događaja milosti, ili konkretne želje, itd. ovdje treba primijetiti kako Terezija pripisuje razumu i ono što se odnosi na imaginaciju i obrnuto. Jer, kao što sam rekao, dugo vremena je brkala taj pojam razuma i imaginacije. I osim toga, nije poznavala dva oblika, ili dvije funkcije djelovanja razuma, a to je ona intuitivna i ona racionalna. Ona, napominjem, nije studirala, ona jednostavno te raščlambe ne poznaje i ne zna. Ona čak osjeća da nekada to nije isto, ali ne zna opisati razliku. Zbog svega ovoga ne čudi da je meditacija za nju bila istinska tortura. Terezija, doduše, ne negira vrijednost i korist ove metode, pa je preporuča onima koji to mogu – Put savršenosti, pogl. 19., br. 1. Ona to preporuča i ona se služila tim knjigama i ni na koji način ne želi negirati te postavke i te metode. Smatra, one su dobre. Ali, kada ona govori: koje budu mogle, to je već znak pomalo da teško će to ići. Stoga i ona želi sugerirati jednu drugu (metodu, op.) do koje je ona došla s jednim velikim naporom, nakon tolikih neuspjeha i razočaranja u drugim pokušajima, kao što je i slijed tih metoda koje su ponudili autori toga vremena i koje su bile tada na velikoj cijeni.
Kako rekoh, poznavajući Tereziju i njezinu narav, ova ograničena pohvala i preporuka ove molitve je znak da nije u nju previše uvjerena. Čak je po njoj ova metoda za one duše kojima Bog nije dao više. Recimo pogledajte z Zamak duše, od. IV, pogl. 1, br. 6. vidimo da ona ove prebacuje u prethodne odaje i jednostavno s naglaskom: Bog im nije dao više.
Po njoj, ovaj način meditacije zapravo je nešto, jedan oblik niži, barem, to je njezino iskustvo. Sveta Terezija nudi jedan drugi oblik, koji je po njoj prečac.
Dosta je vidjeti Moj život, pogl. 13, br. 5, ili od V, pogl. 3, br. 4. to je za one duše koje poput nje ne mogu slijediti metode preporučene od duhovnih autora onoga vremena. Po tom se putu, po njoj, sitže puno brže do kontemplacije. Po ovom putu duša brže stiže do ljubavi, knjiga Moj život, pogl. 9, br. 5 i „ovaj način moljenja, makar bilo usmeno, mnogo brže sabere misao“, kako kaže ona, „to je molitva koja donosi sa sobom mnoštvo dobra i zove se molitva sabranosti.“ (Put savršenosti, pogl. 28, br 4.)
1)    Metoda Francisca de Osune
No, da bismo razumjeli bolje, moramo se vratiti malo na metodu Francisca de Osune, koji je zapravo napravio odlučujući utjecaj na Tereziju, jer, Terezija je njegovu metodu uzela. I vidjeti zapravo što ta metoda direktno nudi i u čemu se Terezija ne slaže s tom metodom. Iako se dugo borila s njom, htjela ju je pošto-poto usvojiti, prakticirati, ali nikako nije uspjela, dok u jednom trenutku nije osjetila to nije za nju, pa čak i to da to nije ispravna metoda.
Tako, nakon što je konzultirala dosta knjiga o molitvi, Terezija je napokon pronašla jednog autora koji joj odgovara, odgovara njezinoj nutarnjoj potrebi i želji – to je Francisco de Osuna i njegovo djelo Treći abecedarij. Knjiga je izdana u Toledu 1527., a nazvana je tako, jer tumači određene duhovne pojmove njihovim abecednim redom. One pod a, pod b, pod c,itd. zato se i zove abecedarij. Ovaj franjevac sugerira da se traži sjedinjenje s Bogom u molitvi putem nutarnjih sabiranja.