Sam ju je Gospodin naučio molitvu sabranosti

Treba naglasiti to da Terezija nije razumjela tu zahtjevnost dobre savjesti na čemu je inzistirao Osuna. Kod Osune čitamo jednostavno: „Potreba izbjegavanja i malih grijeha, prakticiranje svih kreposti, distanca od svega stvorenog i poticati srce s malim i strelovitim molitvama.“ To je taj savjet Osune. Problem je što ni Terezijini ispovjednici nisu pridavali nikakvo značenje tzv. malim grijesima te ih je i ona počela razumijevati tako. Poslije će pisati u knjizi Moj život, pogl. 4, br. 7: „Nisam našla ispovjednika koji bi me razumio, premda sam ga tražila tijekom dvadeset godina, što mi je nanijelo veliku štetu da mnogo puta nazadujem.“

U toj svojoj borbi i napetosti Terezija je odlučila napustiti molitvu, što će potrajati, kako ona veli, godinu i pol dana. Ona će to smatrati jednim od najvećih napasti u njezinom životu. Kada se na poticaj svog ispovjednika, dominikanca o. Vinceta de Barona, vrati molitvi, ponovno će se nadahnjivati Osunom, ali sada će se s većom slobodom služiti njome.
U tom vremenu imala je i providnosni susret s isusovcem Diegom de Cetina 1554. koji će joj u razgovoru staviti naglasak kako je za rast u duhovnom životu bitno vršenje kreposti kao i povezano s Kristovim čovještvom, te će joj savjetovati da slijedi metodu koju prakticira Družba Isusova, a to znači duhovne vježbe sv. Ignacija, pogl. 23, br 17, knjiga Moj život.

Međutim, drugi isusovac, duhovnik i prijatelj Baltazar Alvarez će joj uz sve savjete o. Diega de Cetine nadodati još i to da posve napusti molitvu sabranosti te da se opire i onoj ulivenoj sabranosti, kakva god bila. I ovaj savjet je bio pretjeran. Baltazar Alvarez, koji se prilično dugo mučio dok su je de cetina i Pradanos napustili, on (Baltazar Alvarez) je počeo studirati, čitati sve moguće da bi je mogao shvatiti, ali je shvatio da je taj stil molitve vrlo težak i gotovo da nije za nju te je on savjetuje da ona to napusti. Pa i on joj na neki način nudi duhovne vježbe sv. Ignacija kao metodu koja bi bila prikladna za nju.
Stoga, oni prvi savjeti Tereziji su puno pomogli, oni od Cetine – naglasak na kreposti, povezano s Kristovim čovještvom, dok ovaj drugi savjet da napusti molitvu sabranosti Terezija nije prihvatila. Zapravo je pokušala, li je odmah vidjela da je baca u krizu, zato je imala potrebu da ipak provjeri taj savjet, pa ga je provjerila kod Petra Alkantarskog i Franje Borgie koji su joj rekli da ne.
Koliko je to teško ekada, nekada ti jedna osoba može dati pravi savjet, ali drugi savjet ne mora biti pravi pa makar bila ista osoba.
Težak je taj put, taj proces duhovnog rasta, jer tko ti može znati svu zakonitost tog procesa. To je Bog koji to proizvodi. Stoga je uvijek pitanje vlastite nutrine i vlastite savjesti. Da li te ona u nečemu dira i bocka. I onda se moraš zaustaviti tada na toj točki gdje si osjetio da se javlja određeni nemir. Tako je Terezija imala dugotrajnu borbu dok nije otkrila svoj način molitve i svoj način ophođenja s Bogom. Išlo je to s velikom mukom i tjeskobama.
Poslije dugo vremena, promatrajući svoj životni put, zadovoljna što je došla do pravoga i autentičnoga koje joj je pokazao sam gospodin, Terezija će to opisati ovako: „Sada vjerujem da Gospodin nije htio da nađem nekoga tko bi me vodio. Jer bi bilo nemoguće, čini se, ustrajati osamnaest godina, za koji sam prišla ovaj napor i velike suhoće zato što nisam mogla razmatrati.“
Ona tvrdi da ju je sam Gospodin poučio molitvi sabranosti. U knjizi Put savršenosti, pogl. 29, kaže ovako: „Gospodin neka pouči one koje to ne znaju, jer za sebe vam priznajem da nikada nisam znala što znači moliti sa zadovoljstvom, dok mi Gospodin nije pokazao ovaj način, a uvijek sam nalazila toliko koristi od toga običaja povla¬čenja u sebe, pa me je to navelo da toliko oduljim u ovoj stvari.“ Piše to u knjizi Put savršenosti gdje je tome posvetila 10-tak poglavlja.