Redovnički poziv Donje Kasilde de Padilla (2)

U ovoj emisiji nastavlja pripovijedati sv. Terezija Avilaka o redovničkom pozivu donje Kasilde de Padilla (Padilja) iz knjige „Osnuci“.
„Na velike nagovare ode (Kasilda) ovaj put, da ne padne krivnja na njezinu majku. No njezina je želja sve više napredovala. Stoga njezina majka potajice obavijesti rođake, tako da ne dozna za to njezin zaručnik. Govorili su, da je to djetinjarija, pa nek počeka, dok bude dorasla, jer nije imala ni punih dvanaest godina. Ona im odgovori, kad drže, da ima dosta godina, da se uda i da ostane u svijetu, kako drže, da nije dorasla za to, te se preda Bogu? Tako je govorila ona, pa se lijepo uvidjelo, da nije sama od sebe to govorila.
Nije to moglo ostati tako tajno, te ne bi doznao njezin zaručnik. Kad to dozna ona, pričini joj se nesnosno da ga čeka. Na Začeće je bila u kući svoje bake, koja joj je bila i svekrva, a nije o tom ništa znala. Kasilda je uzme moliti i prositi, neka je pusti u polje s uzgajateljicom, da se malko razvedri. Da joj ugodi, dade je ona izvesti s njezinom služinčadi. Kasilda dade jednome sluzi novaca i zamoli ga, neka je počeka na vratima onog samostana s nekoliko svežanja ili loze, a sama se dade okolo tako vozati, te se doveze pred onaj samostan. Kad stigne pred vrata, naloži neka zamole vrč vode, ali neka ne kažu, za koga je, te vrlo žurno siđe s kola. Rekoše joj, da će joj ondje dati; ali ona ne htjede. Svežnji su već bili ondje. Ona zamoli, neka dođe ko na vrata, da uzme one svežnje, a sama stane uz njih. Kad se otvore vrata, pohrli unutra, zagrli Našu Gospu te stane plačući moliti starješicu, neka je ne tjera. Služinčad stane strašno bučiti i lupati na vrata. Ona pođe do rešetke i reče im, da nipošto neće izići iz samostana; neka idu i jave to njezinoj majci. Žene, što su je pratile, udariše u jadikovke. Ona je za sve malo marila. Kad javiše njezinoj baki taj glas, htjede odmah poći onamo.
Napokon ni baka, ni ujak joj, ni zaručnik, koji ju je iza povratka kroz rešetku nastojao svakako nagovoriti, ne postigoše ništa, već je izmučiše svojom nazočnošću, a ona iza toga ostade još čvršća. Zaručnik joj iza duge jadikovke reče, da može više služiti Bogu dijeleći milostinju. Ona mu odgovori, neka dijeli on. Na sve mu ostale prigovore reče, da je više dužna raditi o svojem spasenju. Ona vidi, da je slaba, pa da se u svjetovnim prilikama ne bi spasila. On se nema za što tužiti na nju, jer ga je ostavila samo radi Boga, pa mu u tom ne čini krivo. Kad vidi, da se on ničim ne zadovoljava, ustane i ode.
On je ničim ne uzmože uzdrmati, dapače joj sasvim omrznu. Jer kad Bog pošalje duši svjetlost istine, još joj više pomažu napasti i smetnje, što ih sprema zloduh, jer se samo Njegovo Veličanstvo bori za nju. To se jasno vidjelo i ovdje. Po svemu se činilo, da ne govori ona.
Kad njezin zaručnik i rođaci vidješe, da im sve malo koristi i da je milom ne mogu izvabiti iz samostana, pokušaše silom. Isposlovaše kraljevsku punomoć, da je odstrane iz samostana i izvedu na slobodu. U sve to vrijeme od Začeća do Nevine Dječice, kad je izvukoše, proboravi ona u samostanu bez redovničkog odijela vršeći s najvećom radošću sve redovničke vježbe, kanda je redovnica. Na onaj dan (Nevine Dječice) dođoše po nju gradski suci i stražari i odveše je u kuću nekog plemića. Ona je ronila grozne suze pitajući, zašto je muče, kad im i onako to ne koristi. Ondje je stadoše uvelike nagovarati i redovničke druge osobe. Neki su držali, da je sve djetinjarija, a drugi su željeli, da uživa svoju gospoštiju. Bilo bi odviše opširno, kad bih pripovijedala sve prepirke, što ih je vodila i kako se od svih oslobodila. Svi su se čudili onom, što je govorila.
Kad vidješe, da im je sve ututanj, odvedoše je kući njezine majke, da je drže neko vrijeme. Majka joj se već izmorila od tolikoga nemira, pa joj nije ni u čemu pomagala. Dapače je, kako se činilo, bila protiv nje. Možda je to bilo, samo da je više iskuša. Barem mi tako reče sama kasnije. A ona je tako sveta te se mora vjerovati, što kaže. Ali djevojka nije toga razumjela. I ispovjednik, što ju je ispovijedao, bio je posve protiv nje. I tako nije uza se imala nikoga osim Boga i jedne sobarice svoje majke, s kojom se odmarala. Tako proživje u velikoj muci i žalosti, dok ne navrši dvanaest godina. Uto dozna, da je kane povesti za redovnicu u samostan, u kojem je živjela njezina sestra (napomena – dominikanka). Ondje nije bilo tako strogo. A uvjeriše se, da je ne mogu odvratiti od nauma.
Kad ona to dozna, odluči se latiti svega, da izvrši svoj naum. Jednoga dana pođe k misi sa svojom majkom. Kad su bili u crkvi, uđe majka u ispovijedonicu, da se ispovjedi. Ona zamoli svoju uzgojiteljicu, neka pođe k jednom ocu i zamoli ga, neka za nju rekne misu. A čim ona ode, metne papuče u rukave, podigne haljinu i što je noge nose potrči k onom samostanu, koji je bio vrlo daleko. Kad je njezina odgojiteljica ne nađe, pohiti za njom. Kad već dođe blizu nje, zamoli nekoga čovjeka, neka je ustavi. On reče poslije, da se nije mogao ni maknuti, pa ju je pustio. Kad ona uđe na prva samostanska vrata, zatvori ih za sobom te stane zvati. A kad stigne odgojiteljica, ona bijaše već unutra u samostanu. Odmah joj dadoše redovničko odijelo, pa tako uzmože izvršiti one dobre nakane, što joj je Gospodin bio stavio u srce. Njegovo joj Veličanstvo naskoro naplati duhovnim milostima; a ona mu stane služiti s velikim zadovoljstvom i s najvećom poniznošću, odijeljena od sve zemaljštine.
Blagoslovljen bio dovijeka onaj, koji je udahnuo takvu ljubav prema siromašnoj vunenoj odjeći onoj, koja je tako voljela gizdavu i bogatu odjeću. A ni ta (siromašna odjeća) nije mogla sakriti njezine ljepote, jer ju je Gospodin bio ukrasio tim prirodnim dražestima kao i duhovnim i tako ugodnim razumom, te je sve poticala, da hvale Njegovo Veličanstvo. Dao Bog, bilo ih mnogo, koje bi se tako odazvale njegovu pozivu.