Radujte se narodi kad čujete glas



Danas sam od jednoga prijatelja dobila mail o djećjem osmijehu. Kako sam i sama mama, prisjetila sam se koliko puta sam uživala u tom iskrenom i prekrasnom daru. Koliko puta me je baš taj osmjeh dizao i davao snage u teškim životnim trenucima.


Nalazimo se u Došašću i Božić samo što nije zakucao na vrata. Došašće je vrijeme nade, vrijeme kada preispitujemo sebe, vrijeme kada se mjenjamo nabolje. Sa svakom stepenicom kojom se približimo Bogu naša radost je sve veća, naš mir trajniji, a ljubav plodonosnija.


Razmišljam o vrevi u trgovačkim centrima, o užurbanosti nabavke  svih stvari sa popisa i nervoze koju osjetimo kada se ispred nas zatekne baka koja nespretno gura kolica i time oduzima naše dragocjeno vrijeme.  Pitam se, gdje je tu duh Božića?  Gdje je tu, mir, sreća, tolerancija, ljubav – ona prava, iskrena, Kristova ljubav?


Čovječe stani, probudi u sebi ono iskreno maleno djete koje osmjehom iskazuje ljubav, koje se veseli malenim darovima, koji živi od drugih i za druge.


Stani i pogledaj oko sebe,  vidjeti ćeš bezbroj ispruženih ruku koje čekaju samo tvoj dodir, sve te oči gledaju da li će na tvome licu ugledati osmijeh i osjećati se prihvaćeno.


Zagrij svoje srce ljubavlju, da Isusu pripremiš toplu koljevku i nikada ne zaboravi da ono najvrednije što čovjek ima uvijek nosimo sa sobom u svome srcu, a to je osmijeh i ljepa riječ. I kada ti se čini da nemaš što dati, osmjehni se, reci nešto ljepo, vjeruj, a sve ostalo učiniti će Bog.