Put k savršenosti

Ovom emisijom započinjemo vas upoznavati s pisanim djelima sv. Terezije Avilske, odnosno s njezinim djelom Put k savršenosti. To činimo po tekstovima koje su o tom Terezijinom djelu pisali karmelićani iz Rima.
Put k savšenosti  je poput „nutarnjeg putovanja prema punini“. Ljudsko biće mora sazrijeti, mora naučiti kako biti osoba. A osobe, u prenesenom smislu, su “posude”, koje se mogu osjećati punima ili praznima. 'Punoća' dolazi od 'pun' ili 'ispunjen'. Ili bolje, sama terezijanska molitva (svjesna meditacija, molitva sabranosti i kontemplativna molitva; u takvoj se strukturi ona pojavljuje u ovom Terezijinom djelu) predstavljena je kao put prema čovjekovoj 'punini'. Putovanje koje nas treba ispuniti Bogom, ili bolje reći, koje treba dopustiti da nas Bog ispuni svojom ljubavlju i svojom istinom. „Nemojmo si umišljati da smo prazne u nutrini“ (P 28,10), podsjećala je Terezija svoje karmelske družice svojim tako izravnim i plastičnim jezikom. A na to podsjeća i nas danas.
Jedna od velikih čari i jedna od najsnažnijih privlačnosti Puta k savršenosti, i bez sumnje jedna od najosobitijih crta terezijanskog stila i jezika, ova je iznenađujuća sposobnost da piše dijalogizirajući sa svima. Terezija piše, i istovremeno ostavlja dojam da razgovara sa svima nama: sa svojim prvim čitateljima (sestrama karmelićankama), sa svojim ispovjednikom, sa cenzorom, s Bogom, sa čitateljem svih vremena… Njezin prekid niti izlaganja, da bi se obratila Bogu ('svlačeći se' duhovno pred čitateljem) definira još jednu od najprivlačnijih crta molitvenog stila ove tako strastvene žene.
Terezija uzima riječ kako bi govorila o Bogu govoreći o samoj sebi, govorio je C. Kaufmann. To uvijek čini uplićući samu sebe, na jedan egzistencijalan način koji izražava čitav jedan način života. Tako, u središnjem dijelu knjige Put k savršenosti, obraćajući se svojim prvim čitateljima, svojim redovnicama, kaže: „To je vaše ophođenje i govor. Onaj tko bi se htio s vama ophoditi, neka nauči vaš govor“ (P 20,4). Novi 'govor' dakle, ali i novi 'način ophođenja', novi način shvaćanja ljudskih odnosa i samog odnosa s Bogom. Još nešto što nam Terezija, čini se, povjerava jest da je Bog u svakom trenutku novi. Upustiti se u rizik čitanja Puta pretpostavlja želju za ulazak u trajni dijalog s Bogom koji je vječna novost. No, u isto vrijeme, on je taj koji je blizu nama, najintimnija stvarnost, ono što nam je najprisnije.
NASTANAK DJELA
Terezija je dva puta napisala ovo djelo. Rukopis prve redakcije, koji je spontaniji i razgovorniji, neformalniji i manje strukturiran, čuva se u samostanu El Escorial u Madridu; druga redakcija, koja je izgubila na svježini, ali je dobila na doktrinarnoj jasnoći, čuva se u samostanu bosonogih karmelićanki u Valladolidu. Od 73 poglavlja prve redakcije ostalo je 42 u drugoj.
Prije mnogo godina, P. Tomás Álvarez predložio je godinu 1566. kao najvjerojatniju za nastanak djela, oslanjajući se na datume kritike unutar samog djela. Djelo je Terezija napisala dok je bila priorica samostana sv. Josipa u Avili, pišući redovnicama koje su tada tamo živjele; piše ga nakon što je napisala Moj život, u vrijeme kada joj je ispovjednik i cenzor o. Báñez. Osim toga, sve upućuje na kontinuitet dviju redakcija, napisanih iste godine: u siječnju ili veljači 1566. prva redakcija; pred ljeto ili početkom jeseni druga.
„Ova knjiga govori o uputama i savjetima…“, čini se da je najstariji naslov. Svetica, dakle, nije odredila naslov. Jednostavno je govorila o 'uputama i savjetima'. O knjizi je govorila nazivajući je Knjižica i Oče naš. Na naličju prvog lista rukopisa u Valladolidu, pojavljuje se naslov koji će postati slavan, ali nije sigurno da ga je napisala Terezija: Put k savršenosti.  To je naslov koji je Svetica pronašla i prihvatila u kopijama koje je pregledavala.
Što se tiče književne vrste Puta k savršenosti, možemo s jasnoćom tvrditi sljedeće: u prvoj redakciji (onoj iz El Escoriala), dobivamo dojam da spisateljica ne piše duhovnu knjigu, već dugačko pismo, u epistolarnom stilu, svojim sestrama i kćerima, karmelićankama samostana Svetog Josipa, sinteze svojih razgovora između šala i istina, rekreacija i samostanskih kapitula, kao što se događalo kod starih razgovora pustinjskih Otaca ( D. di Pablo Maroto).
Verbalna komunikacija Majke s kćerima, Utemeljiteljice sa svojim učenicama.
U drugoj redakciji, ovoj o kojoj sada govorimo, postoji jača struktura, doktrinalna i didaktička, iako je izgubljena ona terezijanska svježina i razgovorni karakter koji se ističu u prvoj redakciji.