Prijateljstvo sv. Terezije s o. Jeronimom Gracijanom (7)

Tmurniji dani su  ubrzo dali Tereziji osjetiti teret  godina i mnogih lakših bolesti, teških putovanja i osnivanja muka u njezinim samostanima; neki od njih su tražili ublaženje Pravila, drugi su pokazivali neprijateljski duh ambicije, a neki čak omalovažavali  rad same  Utemeljiteljice.  Mučniji je u njenoj duši bio nesklad  među njenom rodbinom zbog oporuke brata Lorenza i zbog Gracijanove odsutnosti nekoliko mjeseci prije smrti, odsutnosti koju je ona smatrala nepotrebnom. “Možeš li piti kalež?” Bio je sigurno je gorak i njezino ljudsko srce vriskalo je protiv toga, iako je njezina volja apsolutno ostala jedno s Božjom.
    Gracijanu otvara svoje srce otkrivajući duboke rane što joj je prouzročila njegova nepromišljenost. “Nemojte razmišljati o tome da idete u Sevilju, jer tamo je sigurno kuga (l58l.). Za ljubav našeg Gospodina nemojte popustiti napasti da idete. Bit će to smrt za sve nas ako odete ili u svakom slučaju za mene. Čak ako Vas Bog zadrži u dobrom zdravlju to bi bio kraj mojega”. Ta je molba ostala nezapažena. Nema sumnje, Gracijan je smatrao da je njegova prisutnost u Andaluziji potrebna. Terezija je pak osjećala da ju je  napustio onako staru i bolesnu, kakva je bila. U svom posljednjem pismu samo mjesec dana prije smrti ona se tužno žali: “Vaša česta pisma nisu dovoljna da ublaže duševnu bol iako mi je veliko olakšanje kad znam da ste zdravi i da je jug slobodan od bolesti (ona se još brine za njegovo zdravstveno stanje). Razlozi koje ste dali za Vašu odluku da idete ne čine mi se dovoljnim jer vi biste bili mogli pronaći način za organizaciju studija braće bez odlaska odavle… Ne mogu razumjeti zašto je Vaše očinstvo odlučilo da ide. Tako jako sam osjećala Vašu odsutnost u ovo vrijeme da sam izgubila želju da Vam pišem. (To je prvo, i posljednje, priznanje oklijevanja da podjeli svoje misli s onim koji je sedam godina njezin najljubljeniji i najpouzdaniji sin). “Pa nisam pisala sve do danas kad to  ne mogu nikako izbjeći”. To je sigurno duboko pogodilo Gracijana).
Ona kratko izvješćuje o svojoj bolesti na hladan način, netipičnim za Tereziju. Spominje i Terezitino razočaranje, također, jer je toliko željela njegovu prisutnost kod polaganja zavjeta u Avili. “Ali na neki način mi je drago jer će početi shvaćati kako malo pouzdanja možemo imati u bilo koga osim u Boga  /-a ni meni nije škodilo/  (mrvica Terezijine ironije). Ona čak pokušava zadirkivati:”Nemojte se pretvoriti u Andaluzijca. Vi niste temperamenat za to!” Ostatak dugog pisma raspravlja o različitim brigama u samostanima i završava sa srdačnim pozdravima Ivanu od križa i molitvom da naš Gospodin bdije nad Gracijanom i oslobodi ga od svih opasnosti.
    Terezija je kao i njezin Učitelj morala propatiti agoniju napuštenosti od voljenih osoba. Ona je ipak bila pošteđena tjeskobe da vidi Gracijanovo poniženje koje se dogodilo poslije njezine smrti (4. listopad l582.). Kratak prikaz će ovdje biti dovoljan. Gracijan je uzrokovao sve više i više razilaženja s provincijom. Nikola Dorija, moćan Gracijanov pomoćnik, sve se više udaljavao od Gracijana.
Ambiciozan, jake volje, uvjeren u krutu redovitost i strogost ubrzo se sukobio s Gracijanom koji je odlučno zastupao Terezijine liberalnije ideale karmelićanskog života. Ona nije nikada isticala pokornički vid, ali se uvijek borila za slobodu za svoje sestre, za radost, za ljubav, za jednostavnost i jedinstvo. Gracijan je inzistirao na unutarnju raspoloživost više nego na vanjskim oblicima strogog opsluživanja.
Gracijan, potpomognut vjernim poglavaricama Marijom od sv. Josipa i Anom od Isusa učinio je odvažan pokušaj da sačuva Konstitucije kako ih je Terezija željela. Optuživanja, klevete, zatvor bili su odvažno podneseni. Redovnice su dobile svoju bitku. Gracijanove kušnje su se povećale kad ga je Dorija naslijedio kao provincijal. Njegovom padu je pridonio njegov genijalni  i neagresivan karakter. Dorijina snažna oporba urlala je protiv Gracijanove obrane. S pravom je Dorija dobio nadimak  “Lav karmela”. Samo deset  godina poslije Terezijine smrti, Gracijan, njezin odani suradnik i najdraži prijatelj, bio je izbačen iz bosonoge grane braće. Arhivi kazuju da je, čuvši presudu, Gracijan mirno skinuo kapucu i izišao. Otišao  je u “novoj odjeći odlične kvalitete”, kao svjetovan svećenik.
    Neobični događaji su slijedili. Neuspješna molba u Rimu navela ga je da zamoli da ga prime u četiri različita Reda od kojih ga ni jedan nije primio. Zarobljen od  turskih gusara, Gracijan se patio kao rob na Galiji dvije godine. Od fizičke muke bila je još veća žalost koju je osjećao kad je njegova draga relikvija svete Terezije, (njezin mali prst, smješten u kutiju od ebanovine optočene draguljima) bila ukradena. Kasnije ju je otkupio za veliku svotu novaca. Nakon što su ga njegovi prijatelji otkupili, Gracijan je obzirno primljen od obuvene braće u Valenciji, Španjolska. U svojoj knjizi “Peregrinacion de Anastasio” on izvješćuje kako su ga iz ljubavi primili dozvolivši mu da se pokorava različitim točkama bosonoge braće. Iz Španjolske je otputovao u Benelux (dio španjolskih posjeda) gdje poslije godina revnosti i ljubavi prema bližnjemu umire u Briuxellesu l6l4. godine kao karmelićanin. Njegova posljednja riječ bila je “Terezija” koju je promrmljao dok je stiskao njezin “mali prst”. 
 

Prijateljstvo sv. Terezije s o. Jeronimom Gracijanom (7)

Tmurniji dani su  ubrzo dali Tereziji osjetiti teret  godina i mnogih lakših bolesti, teških putovanja i osnivanja muka u njezinim samostanima; neki od njih su tražili ublaženje Pravila, drugi su pokazivali neprijateljski duh ambicije, a neki čak omalovažavali  rad same  Utemeljiteljice.  Mučniji je u njenoj duši bio nesklad  među njenom rodbinom zbog oporuke brata Lorenza i zbog Gracijanove odsutnosti nekoliko mjeseci prije smrti, odsutnosti koju je ona smatrala nepotrebnom. “Možeš li piti kalež?” Bio je sigurno je gorak i njezino ljudsko srce vriskalo je protiv toga, iako je njezina volja apsolutno ostala jedno s Božjom.
    Gracijanu otvara svoje srce otkrivajući duboke rane što joj je prouzročila njegova nepromišljenost. “Nemojte razmišljati o tome da idete u Sevilju, jer tamo je sigurno kuga (l58l.). Za ljubav našeg Gospodina nemojte popustiti napasti da idete. Bit će to smrt za sve nas ako odete ili u svakom slučaju za mene. Čak ako Vas Bog zadrži u dobrom zdravlju to bi bio kraj mojega”. Ta je molba ostala nezapažena. Nema sumnje, Gracijan je smatrao da je njegova prisutnost u Andaluziji potrebna. Terezija je pak osjećala da ju je  napustio onako staru i bolesnu, kakva je bila. U svom posljednjem pismu samo mjesec dana prije smrti ona se tužno žali: “Vaša česta pisma nisu dovoljna da ublaže duševnu bol iako mi je veliko olakšanje kad znam da ste zdravi i da je jug slobodan od bolesti (ona se još brine za njegovo zdravstveno stanje). Razlozi koje ste dali za Vašu odluku da idete ne čine mi se dovoljnim jer vi biste bili mogli pronaći način za organizaciju studija braće bez odlaska odavle… Ne mogu razumjeti zašto je Vaše očinstvo odlučilo da ide. Tako jako sam osjećala Vašu odsutnost u ovo vrijeme da sam izgubila želju da Vam pišem. (To je prvo, i posljednje, priznanje oklijevanja da podjeli svoje misli s onim koji je sedam godina njezin najljubljeniji i najpouzdaniji sin). “Pa nisam pisala sve do danas kad to  ne mogu nikako izbjeći”. To je sigurno duboko pogodilo Gracijana).
Ona kratko izvješćuje o svojoj bolesti na hladan način, netipičnim za Tereziju. Spominje i Terezitino razočaranje, također, jer je toliko željela njegovu prisutnost kod polaganja zavjeta u Avili. “Ali na neki način mi je drago jer će početi shvaćati kako malo pouzdanja možemo imati u bilo koga osim u Boga  /-a ni meni nije škodilo/  (mrvica Terezijine ironije). Ona čak pokušava zadirkivati:”Nemojte se pretvoriti u Andaluzijca. Vi niste temperamenat za to!” Ostatak dugog pisma raspravlja o različitim brigama u samostanima i završava sa srdačnim pozdravima Ivanu od križa i molitvom da naš Gospodin bdije nad Gracijanom i oslobodi ga od svih opasnosti.
    Terezija je kao i njezin Učitelj morala propatiti agoniju napuštenosti od voljenih osoba. Ona je ipak bila pošteđena tjeskobe da vidi Gracijanovo poniženje koje se dogodilo poslije njezine smrti (4. listopad l582.). Kratak prikaz će ovdje biti dovoljan. Gracijan je uzrokovao sve više i više razilaženja s provincijom. Nikola Dorija, moćan Gracijanov pomoćnik, sve se više udaljavao od Gracijana.
Ambiciozan, jake volje, uvjeren u krutu redovitost i strogost ubrzo se sukobio s Gracijanom koji je odlučno zastupao Terezijine liberalnije ideale karmelićanskog života. Ona nije nikada isticala pokornički vid, ali se uvijek borila za slobodu za svoje sestre, za radost, za ljubav, za jednostavnost i jedinstvo. Gracijan je inzistirao na unutarnju raspoloživost više nego na vanjskim oblicima strogog opsluživanja.
Gracijan, potpomognut vjernim poglavaricama Marijom od sv. Josipa i Anom od Isusa učinio je odvažan pokušaj da sačuva Konstitucije kako ih je Terezija željela. Optuživanja, klevete, zatvor bili su odvažno podneseni. Redovnice su dobile svoju bitku. Gracijanove kušnje su se povećale kad ga je Dorija naslijedio kao provincijal. Njegovom padu je pridonio njegov genijalni  i neagresivan karakter. Dorijina snažna oporba urlala je protiv Gracijanove obrane. S pravom je Dorija dobio nadimak  “Lav karmela”. Samo deset  godina poslije Terezijine smrti, Gracijan, njezin odani suradnik i najdraži prijatelj, bio je izbačen iz bosonoge grane braće. Arhivi kazuju da je, čuvši presudu, Gracijan mirno skinuo kapucu i izišao. Otišao  je u “novoj odjeći odlične kvalitete”, kao svjetovan svećenik.
    Neobični događaji su slijedili. Neuspješna molba u Rimu navela ga je da zamoli da ga prime u četiri različita Reda od kojih ga ni jedan nije primio. Zarobljen od  turskih gusara, Gracijan se patio kao rob na Galiji dvije godine. Od fizičke muke bila je još veća žalost koju je osjećao kad je njegova draga relikvija svete Terezije, (njezin mali prst, smješten u kutiju od ebanovine optočene draguljima) bila ukradena. Kasnije ju je otkupio za veliku svotu novaca. Nakon što su ga njegovi prijatelji otkupili, Gracijan je obzirno primljen od obuvene braće u Valenciji, Španjolska. U svojoj knjizi “Peregrinacion de Anastasio” on izvješćuje kako su ga iz ljubavi primili dozvolivši mu da se pokorava različitim točkama bosonoge braće. Iz Španjolske je otputovao u Benelux (dio španjolskih posjeda) gdje poslije godina revnosti i ljubavi prema bližnjemu umire u Briuxellesu l6l4. godine kao karmelićanin. Njegova posljednja riječ bila je “Terezija” koju je promrmljao dok je stiskao njezin “mali prst”.