Prijateljstvo Sv. Terezije s O. Jeronimom Gracijanom (3)

Sv. Terezija se u djeliću pisma kojeg smo prošli puta pročitali a upućeno je o. Gracijanu jada da joj ne piše dovoljno često. Tako se ljudsko jadanje slaže s jednim drugim  šaljivim pitanjem koje ona postavlja Gracijanu. Pišući o njegovoj  majci ona kaže: “Pitam  se koju od  dviju gospođa  Vaše očinstvo više voli:  gđu Huanu koja ima supruga  i djecu koji je vole ili jednu Laurenciju koja nema nikoga drugog na svijetu osim Vas, njezinog Oca. Ona mi kaže da joj je Josip dao novo pouzdanje koje ju drži na životu”. To može zvučati  pomalo melodramski, ali čini se da  je činjenica  da obilje ljubavi koje je Terezija izlijevala  nije nikada moglo biti potpuno uzvraćeno. Njeno srce je uvijek čeznulo za više. To ona iskreno priznaje u svojim pismima ne samo Gracijanu nego također i svojoj rodbini i svojim ljubljenim sestrama u Karmelu. Ne da su bilo koji njezini odnosi bili isključivi ili sebični. Daleko od toga. Ona su bila čista plemenitost i čvrsto ukorijenjena u Bogu. Ali, kao što je Terezija jednom primijetila “Nismo anđeli”
    Pa  tako upravo nalazimo malo ženske ljubomore kad piše o redovnicama  u Karmelu u Sevilji, svojim miljenicama  među svim sestrama. Terezija im često  “zavidi” jer je brat Gracijan s njima, razveseljavajući ih svojim divnim propovijedima. Ona je vrlo zahvalna za sve što one čine za njega služeći mu “koga ja sama čeznem uvijek njegovati i brinuti za njegove potrebe”. Ona kaže Gracijanu da je jako radosna što se redovnice toliko brinu za njega, ali  nije baš radosna što Gracijan mari za njih. Ona zna da će Gracijan uživati u tom bockanju. Upravo je zapanjujuće kako Terezija često  izražava svoje zanimanje i brigu za Gracijana. Nije li ovo iznenađenje, ipak, odraz našega neadekvatnoga i površnoga poimanja  prijateljstva između svete žene i svetog mladog brata? Zar ne bi morali toliko utonuti u Božju ljubav da su odsutne zemaljske i  beznačajne stvari? Terezijina prirodna zabrinutost optužba je onih koji očekuju  “duhovno” prijateljstvo na tako visokoj razini da ne vide ono što je na zemlji. Uza svu Terezijinu neizrecivu intimnost s Bogom ona je čvrsto stajala na zemlji proživljavajući život koji je sastavljen od tisuću i jedne brige i radosti ljudskog postojanja. Možda je to majčinski instinkt koji proizvodi stalnu brigu punu ljubavi što prožima sva njezina pisma.  Ništa nije previše beznačajno i ništa prevažno za njeno odano zanimanje. Njena pisma obiluju spomenima Gracijanova fizičkog i duhovnog zdravlja.  Da li se sjetio obući dodatnu odjeću u tom hladnom vremenu (dragi zaboravni čovjek). Kako to da već ma ozebline? Zašto putuje tolike milje po toj vrućini koja prži? To je samoubojstvo. On će dobiti sunčanicu. Ima li dovoljno pokrivača da mu bude toplo za vrijeme spavanja? Da li se on lišava toliko potrebnog sna? To je glupo kad ima toliko posla za uraditi. A hrana. Majka se uvijek brine za to. Terezija  je uvijek zabrinuta da on ne dobiva  dovoljno – njegova važna uloga u Redu čini dužnošću čak da jede meso. Brine se dok je god u neprijateljskoj Andaluziji da se seviljske redovnice brinu za njega, daju mu obroke u govornici (apsolutna iznimka), u slučaju da  ga obuveni pokušaju otrovati. Kad je na svojim putovanjima gladan (i to kaže Tereziji) ona izražava svoju jako žensku čežnju, “O kako bi Angela bila  voljela servirati Pavlu obrok kad je toliko bio gladan –  tako mi kaže! Ne mogu razumjeti zašto traži nova iskušenja nego mu ih Bog šalje da ide prositi. Čovjek bi pomislio da ima devet života i može započeti drugi čim završi prvi. Molim Vaše Očinstvo da ga svakako prekori, i prenese moju zahvalu za svu brigu koju ulaže u pisanje pisama meni. Neka sve to bude za ljubav Božju”. Ponovno ona piše: “Život koji živi Vaše Očinstvo strašno me brine. Neka vam Bog oprosti. Priuštili ste mi toliko muke s vašom groznicom i krvarenjem za koje sam čula da ste ih imali u velikoj mjeri, ja ne mogu shvatiti zašto mi o tome niste ništa rekli. Izjavljujem, moj oče, da me toliko ljutite da ne znam kako Vam uspijevam lijepo pisati”.