Prijateljstvo sv. Terezije s o. Ivanom Krstiteljem Rossiem, generalom

Ubrajanje brata Rossi-a među Terezijine prijatelje moglo bi se staviti pod upitnik, ipak ja mislim da je njihova veza  bila možda krivo prikazana. Terezijina nepokolebiva privrženost njemu usprkos njegovog kasnijeg nepriznavanja nje i njezinih osnutaka jest najviše priznanje njezinoj nepokolebljivoj odanosti kad je jednom  sklopila prijateljstvo. Ona nije trebala savjeta danog u Hamletu: prijatelje koje imaš i u koje se uzdaš, učvrsti u svojoj duši čeličnim lancima.
    Ivana Krstitelja Rossija, Talijana iz plemenite obitelji iz Ravenne, po smrti njegova oca doveo je u karmelićanski samostan ujak. Osam godina star dječak spremno je preuzeo život i s petnaest godina bio je ređen. Sjajan učenik fenomenalnog pamćenja brzo je napredovao, bio je istaknut teolog i klasicist. Postigao je glas da je “arsenal svih znanosti». Kad je bio izabran za generala Reda l564. godine izjavio je “ja sam otac, pastir i viši poglavar svih karmelićana milošću Božjom i dobrohotnošću vrhovnoga svećenika i kao takav pokazat ću se na svakom mjestu i u svakoj prilici”. Bio je vatren borac u stvari pravde ali tvrd orah je unutra imao sladak plod. Karmelićanski povjesničar, Nikolas Aurifico opisuje ga kao “čovjeka izuzetne dobrote, toliko spremnog dati podršku da nitko nije otišao od njega osjećajući ikakvu gorčinu”. Jednostavan po svojoj naravi bdio je nad tim da se ne okruži s mnogo dostojanstva i raskoši. Krajnje kritičan vršio je  svoje vizitacije savjesno. Ćelije braće bile su detaljno pregledane tako da je svako posjedovanje, smatrano neprikladnim za redovnika, bilo  otklonjeno, okovratnici košulja bili su izrezani i čak zabranjene brade su javno obrijane!
Sv. Terezija Obratila mu se s nekoliko pisama: U uvodu ovog pisma što slijedi vidi se njena privrženost njemu:
„Isus – Milost Duha Svetoga bila uvijek s Vašim gospodstvom! Prošli tjedan sam Vam napisala dva dugačka pisma istog sadržaja, ali poslana po dva različita puta u nadi da će stići u Vaše ruke barem jedno. Jučer, 17. lipnja, izručili su mi dva od Vaše Časnosti što sam jako željela, jedno je pisano u listopadu, a drugo u siječnju. Premda je prošlo prilično vremena otkako su napisana, ipak su me jako utješila, osobito kad sam doznala da ste dobro sa zdravljem. Neka Vas podrži (u zdravlju) naš Gospodin jer to ne prestaju moliti kćeri iz svih Vaših kuća. Svaki dan se obavljaju zajedničke molitve u koru i svaka posebno čini najviše što može. Znajući koliko ja ljubim Vaše gospodstvo i one imaju veliku ljubav prema Vama i ne poznaju drugog oca. Nije pretjerano reći, jer mi na zemlji nemamo drugog dobra. Sve sestre su vrlo zadovoljne i ne prestajemo zahvaljivati Vama koji ste  podržali našu Obnovu.“ (Pismo sv. Terezije Avilske, br. 83)
Kad je u jednom pismu General zabranio osnivanje novih samostana bosonogih karmelićana, ona staje u njihovu obranu:
„Pisala sam Vam kako je posve različito ono što čuje o bosonogima od onog što jest. Mislim na oca Graciána i oca Marijana jer, zaista, oni su Vam pravi sinovi. Dapače usuđujem se tvrditi da nitko od onih koji se hvale da su Vam odani njih može nadmašitit u vjernosti. Ne usuđuju se pisati Vami zamolili su mene da posredujem kod Vaše Gospodstva da im povratite svoju naklonost. Molila sam Vas u onim pismima, kao što činim sada s najvećom mogućom upornošću da mi udijelite za ljubav Božju milost koju Vas molim da se pouzdate u mene, jer nemam razloga da ne kažem cijelu istinu; znajući da bi to bila uvreda Boga nego i Vama kojega toliko ljubim, makar da i nije grijeh protiv Boga, za me bi bila izdaja i zloća.
Kad se jednom nađemo u Njegovoj prisutnosti vidjet će Vaše gospodstvo  koliko ste dužni svojoj istinskoj kćeri, Tereziji od Isusa. To me tješi u ovim prilikama; iako znam da neće manjkati onih koji će Vam govoriti protivno, ali koliko god mogu i dok sam živa znat će to (da sam Vam vjerna), kažem oni koji su slobodni od strasti. ( Pismo 102.)