Prijateljstvo sv.Terezije Avilske i sv.Ivana od Križa (2)

Nastavljamo razmišljati o odnosu sv. Terezije Avilske prema njenim prijateljima, a započeli smo prikaz njenog odnosa prema sv. Ivanu od Križa. U tome nam pomaže tekst iz knjige „Sv. Terezija i prijateljstvo“ Norah Melija. Govorit će se o Ivanu od Križa kao prvom redovniku obnovljene muške grane Karmela.

„l568. godine dvojica namjeravanih kartuzijanaca postali su osnivači “reforme” za redovnike. Mala kućica u Durvelu odgovarala im je i kroz dva mjeseca Ivan je s nekoliko redovnika napravio nastambu za stanovanje. Antun je skupio stvari za novi “samostan”. Pojavio se s malo stvari, osim njegova ponosnog posjedovanja pet ura što je jako zabavilo Tereziju. Antonio ju je ozbiljno uvjeravao da će se tako savršeno vršiti Pravilo. Dugi satovi molitve i tišine zajedno s apostolatom u susjednim selima sačinjavali su njihov dan. Bosonoge, po snijegu, redovnike su vrlo brzo upoznali ljudi kao najgorljivije sluge Božje, a koje su vrlo rado opskrbljivali u njihovim materijalnim potrebama. Pretjeranost u pokori Ivana od Križa i Antonija od Isusa bila je pomalo smanjena, ponešto Terezijinim mudrim savjetima i prihvatili su sandale sa konopljanom potplatom. Ime “bosonogi” ipak je trajno ostalo redovnicima reforme usprkos želji njihova Generala da bi ih trebalo zvati kontemplativni ili “Prvotnog pravila” za razliku od “observanata” prvotnoga Reda koji “vrše ublaženo Pravilo”.

Ivan kao magistar novaka bio je veoma obljubljen zbog blagosti i razumijevanja karaktera svakog pojedinog novaka. Često je smatran strogim i odbojnim zbog velikih ideala koje je stavljao pred nas u svojim proznim djelima: Uspon na goru Karmel i Tamna noć duše, ali u svojim poslovima sa ljudima njegova ozbiljnost i radost u govoru o Bogu privlačila ih je sve k njemu. Volio je voditi novake na izlet uz pjesmu dok su išli. Sva priroda mu je govorila o Stvoritelju i on je nadahnuo novake vlastitim oduševljenjem. Njegovi govori o duhovnim stvarima bili su toliko ushićeni pa čak i zabavni da im je vrijeme časkom proletjelo. Poslije grupne poduke, poslao je novake da svaki pojedini nađe jedno osamljeno mjesto gdje bi mogao biti sam s Bogom.
   
Tako je Ivan nastavio oko tri godine, kad je postao rektor Visoke škole bosonogih povezane s novim Sveučilištem u Alkali de Henares. Njegovi nasljednici, kao magistri novaka, bili su toliko strogi da je Ivan bio ponovo pozvan na nekoliko mjeseci da ublaži mnoge bolne rane. Njegova svetost i mirna razboritost brzo su popravili stvari. Nije sigurno koliko su se često sveta Terezija i sv. otac Ivan od Križa dopisivali ili susreli kroz to vrijeme. Doskora, ipak, čudesnom Božjom uredbom bili su zajedno u samostanu Utjelovljenja u Avili.
   
Postavljen s jednim drugim bratom za ispovjednika, Ivan je proveo slijedećih pet godina u mirnoj osami, a živio je u jednoj maloj kućici kraj samostana gdje je Terezija većinu tog vremena bila u službi poglavarice. Kako je bila “primorana poslušnošću”, kako ona kaže, vratiti se u svoj “nereformirani” samostan s preko l2O redovnica, naišla je na metež vrlo mučan poslije mira u malim zajednicama koje je osnovala. Njezin je položaj bio pun poteškoća: redovnice napola izgladnjele, ovisne o vanjskim posjetiocima zbog materijalnog uzdržavanja i zabave, a mnoge uvrijeđene na Tereziju koja je bila poslana k njima da ih “reformira”, neke čak bez poziva za kontemplativni život pa ipak njezini svojstveni talenti poticajnom prisutnošću njezinog “santica” doskora su promijenili nemirnu atmosferu. “Slava neka je Gospodinu” ona piše, “ovdje je sada mir – to je nešto. Pomalo smanjujemo zabave redovnica, i dajemo im manje slobode, a one toliko dobro to prihvaćaju. Sigurno postoji mnogo kreposti u ovoj kući. One to podnose dobro i susreću me s poštovanjem”.   
   
Što se tiče Ivanovog utjecaja, bio je od neprocjenjive vrijednosti i u samostanu i u gradu Avili. Terezija piše: “Čini se da Gospodin dijeli toliko puno milosti tim dušama odjedanput da sam zapanjena.” To, sigurna je, duguje se novom ispovjedniku: “On je učinio veoma mnogo dobra”. Sama Terezija mora da je dobila ogromna nadahnuća iz za nju sad čestih kontakata s nekim tko je udružio dva svojstva kojima se toliko divila kod ispovjednika – učenost i duhovnost. Ivan je, također, morao izvući koristi iz Terezijinog iskustva u molitvi i iz njezinog poniznog, čednog ophođenja.