Prema sv. Tereziji da bi se u molitvi primilo, potrebno je s naše strane darivanje, posvemašnja otvorenost Bogu i bližnjima. Darivanje se odnosi svima, već prema potrebama. Prema onoj prispodobi o milosrdnom Samaritancu, gdje je naglasak nije u pitanju teoretski saznati tko je moj bližnji, nego sebe učiniti bližnjim. Jer kad počnemo rezonirati tko bi bio moj bližnji, kome se trebamo darivati, sigurno je da će mnogi biti isključeni iz toga, ali onda to nije više ljubav na Isusov način. Njegova ljubav nije isključivala nikoga. Evo razloga možda i zašto nam Bog uvijek prije nego nam želi nešto udijeliti, nešto od nas zatraži. Neku malu uslugu, neki mali znak, pažnju, ljubav, neko malo odricanje ili darivanje. Jer molitva, to je ljubav, to je život. I bez ljubavi nema nikakva smisla. Zato Terezijina definicija molitve jest (Moj život, pogl. 8, br. 5): „Po mom mišljenju, molitva nije ništa drugo nego prijateljski razgovor nasamo s onim za kojeg znamo da nas ljubi.“
Tako terezijanska molitva nema drugih zakonitosti osim slobodnog izričaja ljubavi dviju osoba koje se aktivno traže i, nalazeći se, postaju sebedarje u potpunoj ljubavi. I tu je na neki način sve umijeće molitve.
Kad postoji ljubav, postoji i traženje. Svi znamo kad postoji nešto, nešto, neću reći samo nekoga, voliš, sve ćeš učiniti da ga i nađeš. Svi znamo, kada se netko želi iskreno izmiriti, sve će učiniti da se izmiri. Kad netko iskreno oprostiti, uspjet će bez obzira što narav može biti kakva može biti. ali to uvijek zavisi od autentične evanđeoske, odnosno Kristovske ljubavi, jer bez toga, mnoge stvari su nemoguće, jer ns nadilaze.
Evanđelje nije ni moguće živjeti snagom naravi, potrebno je nešto više. Voljeti neprijatelje, to nadilazi naše mogućnosti. Međutim, Isus traži i to, jer i to je moguće za osobe koje su prožete jakom Kristovom ljubavlju, jer ljube – ne svojim snagama, nego božjim. Tu je pitanje, tu našu ljubav koja nam je darovana od Boga i s kojom imamo sličnosti s Bogom, potrebno je razviti tako da poprimi oblike te božanske ljubavi. Onda može nadilaziti i uvrede, onda može i praštati, onda može voljeti i neprijatelja. Jer ljubav zna da je taj neprijatelj siromašan, jer da je bogat ljubavlju i tim vrijednostima duhovnim, sigurno ne bi ni postao neprijatelj, ne bi se razvio tako.
Ono što je kod Terezije važno je to: pripremiti se da možeš primiti taj dar. Ali je poslije vrlo teško govoriti kako će se taj dar dalje razvijati, jer dalje Bog sve vodi. I u tom smislu se može reći da je za svaku osobu drugačije. Kao što i Terezija o tome govori: netko moli jednostavnu molitvu, usmenu molitvu Očenaša ili druge usmene molitve i ona je uvjerena da živi kontemplaciju. Uvjerena ne po onome kako osoba moli, nego po onome što živi. Ta osoba nema nikakvih vanjskih fenomena, nema zanosa, nema ekstaza, nema nekakvih nadnaravnih govorenja koje čuje, itd., ali živi tu uzvišenu kontemplaciju.
Drugi netko kao i Terezija, imala je sve ove elemente i ne smatra da imati sve ovo, da je to nekakva posebna prednost. Što više, ona smatra: to je opterećenje i veći rizik, jer uvijek postoji mogućnost da kod tog govorenja dodaš nešto i svoga. Uvijek je mogućnost da kod određenih viđenja nekada vidiš i nešto što nisi mogao vidjeti, jer tu ulazi sva psihologija osobe. Stoga, po Tereziji, to je i zahtjevno i Bog ne daje svakoj osobi, jer svačija se psihologija ne može s tim nositi, jer to može biti nekome sredstvo da skrene s puta. A Bog je tu pažljiv. Stoga, nekada ne dati, to je znak Božje ljubavi, a ne uskraćivanja.
Sv. Terezija je izrekla ovu lijepu misao koja neka bude misao vodilja današnjeg dana: „Tvoja želja neka bude da vidiš Boga, tvoj strah u tome da ga ne izgubiš, tvoja bol u tome ako ga još ne uživaš, tvoja radost neka bude u onome što bi te moglo dovesti Bogu i živjet ćeš u velikom miru.“
