Pretvoriti svoj život u trajni vapaj Bogu

Prema nauku sv. Terezije Avilske bit molitve se ne sastoji samo u tome da se osoba moli, nego da osoba pretvori svoj život u trajni vapaj Bogu. Kao i u Euharistiji, taj zaziv da budemo trajni prinos. To znači da sve bude prožeto molitvom.

Ako se to ne dogodi, onda će se sigurno dogoditi raskorak između molitve i života, i do te mjere da molitva neće utjecati. Kroz molitvu nećeš vrednovati ono što činiš. Kroz molitvu nećeš stvarati programe svoga života, života zajednice, obitelji. Isusova molitva je molitva u kojoj On programira ono što treba činiti, molitva koja pretječe djelovanje. Dosta je vidjeti Luku: da isus prije nego propovijeda, moli. Prije nego što liječi, moli, prije nego što izabire učenike, moli. Uvijek to dolazi prije. Ali, Luka zgodno upotrebljava particip uvijek kada govori o Isusovoj molitvi – moleći, što znači da je to trajno stanje, ne svršeno. Kada govori o molitvi u svojim djelima, Terezija polazi od svog iskustva koje je prilično trpeće. Iz tog iskustva donosi nauk i razvija pedagogiju molitvene prakse. Već na prvim stranicama njezinih djela dominira tvrdnja koja se neprestano ponavlja.

        Molitva je put do Boga, bez nje nije moguće da se prodre dublje u misterij Boga i smisao vlastitog života i vlastitog poslanja. Pogotovo, po njoj, to vrijedi za redovnički život, jer redovnički život nije normalan život. Prema tome, ne može ga se ni razumjeti bez natprirodnih sredstava, a to je prije svega molitva.

        Čitajući njezina djela u kojima ona, moglo bi se reći, moleći poučava moliti. U prvi mah se stekao dojam da se radi o osobi kojoj je molitva nešto tako suprirodno, lagano, spontano s čime nema ili nije imala nekih većih poteškoća. Nekada možemo imati dojam da je njoj bilo lako moliti, jer jednostavno je stvorena takva. Mi koji Tereziju bolje poznajemo znamo da je njena borba s molitvom bila itekako dugotrajna, trnovita, krvava, i molitva na koncu to je.

Zapravo, možemo odmah ustvrditi: nema autentičnog molitelja koji nije imao, rekao bih i trajno, nema iznimnih poteškoća s molitvom. Molitva baš zbog toga što je spojena sa životom, što ona dominira i usmjeruje život, nije nešto lako i spontano što ide samo od sebe, nego je to i borba s Bogom. To je borba da zajedno s Bogom možeš lomiti sebe, kako kaže Terezija. „Epafra se bori molitvom za vas“, piše Pavao u poslanici Kološanima. A i sam kaže: „… da znate kakvu borbu izdržavam za vas.“ Koju borbu? Molitvenu borbu. Pa i glagol koji Pavao upotrebljava – agon – od koje dolazi naša riječ agonija, samo potvrđuje kakva je to borba. Smrtna borba. Teška borba. Poslanica Hebrejima za Isusa kaže da je molio s vapajem i suzama, što potvrđuje istinu da prava molitva nije i ne može biti samo neka ugoda vlastitom duhu. Nekakvo ugodno sanjarenje, nego teška životna zahtjevnost.

        Terezija će sama za sebe reći da se preko 20  godina s naporom borila za molitvu. S naporoma. Samo ukratko njezina povijest koju poznajemo je takva. Važno je također vidjeti da je kod Terezije zajedno s molitvom titrala i ta sposobnost življenja u zajednici. Kada je zatajila molitva, zatajila je i sposobnost življenja u zajednici.

        Započeo sam tu Terezijinu povijest s obzirom na molitveni razvoj u njenom životu.

Kao dijete, u obiteljskom ambijentu, nema problema s molitvom. Osjeća molitvu kao nešto lagano, jednostavno, što spontano izvire iz njezina srca. Na koncu, djetinja molitva je takva. To je nešto najljepše, jer dijete moli punom vjerom, jer drugačije i ne zna moliti. Moli usmeno, čita knjige, razmatra o drugom životu koje traje vječno, vječno, vječno. „Izgovarajući često ove riječi“, piše ona, „svidjelo se gospodinu da mi se u djetinjoj dobi utisne put Istine.

        Kad je imala 7 godina, terezija je toliko bila prožeta ljubavlju prema Bogu da je čitajući i slušajući o životu mučenika i sama se zaputila sa željom da bi mučenički dokončala život za Isusa. Kad joj to nije uspjelo, navodi kako je imitirala život pustinjaka, gradeći male pustinjske kolibe u vrtu, te napominje: „Tražila sam samoću da mogu obavljati svoje pobožnosti, a tih je bilo mnogo. Osobito sam rado molila krunicu, koju je vrlo pobožno molila moja majka, pa je tu pobožnost ulila i djeci.

        Zanimljivo, terezija kaže da je imitirala taj pustinjački život. Kako je ona to zamišljala, što je znala o tome? Pretpostavlja se vjerojatno da je morala slušati ili čuti nekakve crtice iz života tih pustinjaka što se njoj učinilo privlačnom u dobi u kojoj je tako mogla razumjeti.

Terezija će se cijelog svog života sjećati tog pobožnog, toplog obiteljskog ozračja, te će stoga i napominjati značenje obiteljskog ambijenta za formiranje djece, koja će tim stalno i trajno biti obilježena.

        Znamo: sa smrću majke puno se toga mijenja. Upala je u društvo koje ju je počelo prazniti, otac je šalje u samostan, gdje ona opet svjedoči, veoma se popravih u onom samostanu i počeh moliti mnogo usmenih molitava. Vidimo zapravo da ona popravak veže s ovim: osoba kada moli, ona se popravlja. Odnosno, samo molitva može popraviti. Nakon izvjesnog vremena zbog bolesti se vraća kući da bi koju godinu kasnije donijela odluku da stupi u samostan.

(Prema predavanju o. Zdenka Križića, karmelićanina)