Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumna

Presveto Trojstvo u životu bl. Elizabete od Presvetog Trojstva, Karmelićanke

I ove nedjelje nastavljamo razmišljati koliko je misao i sav život bl. Elizabete od Presvetog Trojstva, karmelićanke, bio prožet otajstvom Presvetog Trojstva, odnosno nastanjenjem Boga u duši krštenika, odnosno suobličenjem Kristu koji je Sin Boga živoga.

Ispunjenje volje Očeve za Elizabetu je najvažniji cilj, ali to neće uvijek biti lako. U posljednjoj godini njezina života, kad uslijed bolesti od koje trpi patnja postaje sve veća, izvršenje volje Očeve postaje nasljedovanje Krista u Getsemanskom vrtu pod snažnim djelovanjem Duha ljubavi koji sažiže. I ovdje joj je Krist uzor i učitelj. Ona ispija dašu boli do kraja jer je to Krist učinio izvršavajući volju Očevu. To nije razlog očajanja, već radosti ako se prepozna smisao boli i patnje i ako se ljubi onoga koji patnju zadaje. Bliskoj prijateljici svoje obitelji koja joj povjerava svoje teškoće ona u pismu razotkriva svoje razumijevanje patnje: ,,Nikad nisam tako dobro shvatila da će trpljenje najveću zalog ljubavi koju Bog može dati svojim stvorenjima, i nisam pretpostavljala da se tolika slast krije na dnu kaleža za onoga koji ga je ispio do taloga. [. ..] To je očinska ruka, ruka beskrajne nježnosti koja nam odmjerava patnju da nađemo u njoj spokoj.”

         Krist je onaj koji ju vodi Ocu, koji joj otvara vrata i otkriva tajne, koji ju čuva unutar Trojstva kako bi bila osposobljena sjediniti se s Njim u kontemplaciji, a onda i u izvršenju Njegove volje kroz križ. Krist svojom krvlju u njoj stvara potrebno raspoloženje za susret s Presvetim Trojstvom i ispunja je sobom, tako da je njezin život oživljen Kristovim životom. Takvo svoje unutarnje raspoloženje, Elizabeta izriče kroz riječi svetoga Pavla: ,,On želi biti moj mir, kako me ništa ne bi moglo rastresti ili me izvesti iz neosvojive tvrđave svete sabranosti. Ondje će mi dati pristup Ocu i sačuvati me nepomičnu i smirenu u svojoj nazočnosti kao da je moja duša već u vječnosti. ‘Krvlju križa njegova (Kol 1, 20) smirit će sve u mom malom nebu da ono bude uistinu počivalište Trojice. Napunit će me sobom, zakopat će me u sebi, učinit će da oživim po njegovu životu s njime: ‘Meni je živjeti Krist’ (Fil l,2I).”

         Iako bi se možda očekivalo suprotno, u spisima Elizabete od Presvetog Trojstva ne nalazi se sustavni nauk o Duhu Svetom. Ipak, kroz njezin nauk o Presvetom Trojstvu kao takvom može se iščitati njezino razumijevanje Duha Svetoga kao Duha ljubavi. Tako, već s osamnaest godina, kad je želja za ulaskom u samostan snažno ukorijenjena u njoj, a čežnja za sjedinjenjem s Presvetim Trojstvom sve više raste, ona piše molitvu koja je snažno pneumatološki obilježena:

,,Tvojim gorućim i čistim plamenom

Duše Sveti, ražari moju dušu;

Spali je božanskom ljubavlju

Ti, koga zazivam svaki dan […]

Duše Sveti, Dobroto, uzvišena Ljepoto!

Ti, kome se klanjam, ti koga ljubim!

Uništi tvojim božanskim plamenom,

I ovo tijelo i ovo srce, i ovu dušu!

Ovu zaručnicu Presvetog Trojstva,

Koja želi vršiti samo njegovu volju!

         Ona čezne za mističnim dolaskom Boga u njezinu dušu. Zato želi biti očišćena od svega što nije Bog do te mjere da osjeća potrebu očišćenja i od same sebe kako bi se mogla sjediniti s Bogom. Svjesna da Bog po svome Duhu osposobljuje osobu za sjedinjenje s njim koji je Ljubav, ona zaziva Duha koji će svojim ,,božanskim plamenom” sažeći u njoj sve što je ne sjedinjuje s Bogom. Tako, jednom prilikom piše nekom svećeniku: ,,Sveti Pavao, čija predivna pisma proučavam s velikim uživanjem, kaže da ‘nitko ne zna što je u Bogu osim Duha Božjega [.. .]’ Molite da ja nikad ne žalostim tog Duha ljubavi i da mu dopustim sva stvarateljska djela njegove milosti u mojoj duši […] Blagoslovite me i izručite me Duhu ljubavi i svjetlosti.”

         U molitvi Presvetom Trojstvu,,O moj Bože, Trojstvo komu se klanjam” svom obraćanju Duhu Svetome ona kaže: ,,O, Ognju što sažiže, Duše ljubavi, ‘siđi nad mene’, da se u mojoj duši ostvari kao jedno Utjelovljenje Rijedi, a ja da joj budem dodijeljeno čovještvo u kojem će obnavljati sve svoje Otajstvo.” Njezina je molba upućena Duhu Svetom, molba za sjedinjenjem s Kristom na način da vatra ljubavi side na nju i da se u njoj ostvari Kristovo otajstvo.

         Najjasnija sinteza Elizabetinog shvaćanja i razumijevanja otajstva Presvetog Trojstva nalazi se u njezinoj molitvi “O moj Bože, Trojstvo, komu se klanjam”. Ovu je molitvu Elizabeta sastavila 21. studenog 1904. godine. U tom su tekstu sadržane sve bitne odrednice njezine trojstvene duhovnosti, a ona se može sažeto izraziti riječima: Presveto je Trojstvo otajstvo na kojem se temelji njezina duhovnost, klanjanje je glavni oblik njezine pobožnosti, a ljubav prema Kristu raspetome

i polet njezine duše prema ,,njezinoj Trojici” cilj kojemu je sva usmjerena.