Preduvjeti za odnos s Bogom

Pošto je već bilo riječi u ovim emisijama o trima krepostima koje posebno ističe sv. Terezija Avilska u svojim djelima, za sada samo dvije-tri riječi…… a onda o krepostima općenito. Za Tereziju su ove tri kreposti toliko povezane da ako se ima jedna, imaju se sve tri. To isto možemo reći za redovničke zavjete. „Ja ne mogu shvatiti, veli ona, kako će biti, niti može biti, poniznosti bez ljubavi, niti ljubavi bez poniznosti, niti je pak moguće da bude tih dviju kreposti bez velikog odricanja od svega“.
Kroz ove se kreposti, prema Tereziji, izgrađuju tri temeljna ljudska stava:
1.    Bratska ljubav: izgrađuje odnos prema drugima.
2.    Nenavezanost: izgrađuje osobu za slobodu, odnosno izgrađuje odnos prema stvarima i stvorenjima.
3.    Poniznost: izgrađuje odnos osobe prema njoj samoj, osoba samo kroz poniznost može doći do svoje istine.
Za Tereziju, ova tri odnosa, dobro regulirana, daju mogućnost osobi da uspostavi pravi odnos prema Bogu. Jer ona je uvjerena:
–    Da bi netko mogao uspostaviti istinski odnos s Bogom, mora imati ispravan odnos prema ljudima.
–    Da bi se netko mogao uistinu darivati Bogu mora se znati otrgnuti od mnogih navezanosti koje nam onemogućuju da budemo slobodni.
–    Da bi se netko mogao jače susresti s Bogom, mora se prije susresti sa samim sobom, mora se upoznati i živjeti istinu sebe.
Tek kada su ostvarene sve ove pretpostavke moguće je ući u odnos s Bogom kroz molitvu i rasti u prijateljstvu s njim. To znači, ove kreposti su uvjet  za molitvu i zato im Terezija posvećuje toliko prostora u svojoj pouci o molitvi.
U svom izlaganju služit ću se obilato Terezijinim citatima jer smatram da je daleko bolje slušati nju direktno nego li interpretacije njezinih riječi. Uvod u poglavlje 16. u prvoj redakciji je imalo naslov: „Govori o tome koliko je bilo potrebno ono što je rečeno da se počne raspravljati o molitvi“. Tj. koliko je bilo potrebno govoriti prije o važnosti kreposti da se ne dogodi da netko povjeruje da je jako uznapredovao u molitvi dok su mu kreposti u životu jedva vidljive. Terezija počinje govoriti o mislenoj molitvi, o meditaciji, bez koje je teško uopće govoriti da je neka molitva prava molitva. Nije dovoljna samo usmena, čisto materijalna molitva. Ali opet ne zaboravlja naglasiti da je nema bez poniznosti. Piše: „Poniznost je božanskog Kralja donijela s neba u utrobi djevice i njome ćemo ga mi dovesti samo jednom vlasi u naše duše“ (16,2). Naglasak da ga nije problem privući, jer rado dolazi. (Aluzija na Pjesmu nad Pjesmama 4,9: „Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje“). Terezija stavlja naglasak na važnost molitve i kada osoba fali u krepostima, jer će po molitvi lakše doći do kreposti: „Savjetovala bih svima da prakticiraju meditaciju, makar i ne imali kreposti. To je put za postizanje svih kreposti i stvar od životne važnosti da započnu s njome svi i da je nitko, koliko god izgubljen bio, ne bi smio zapuštati, ako ga Bog potakne na tako veliko dobro“ (16,3). Ona naglašava da dragi Bog potiče grešnike da se vrate na pravi put, a katkada iskazuje i velike milosti da bi je istrgao iz ruku nečastivoga (16,6). Opet, osoba se može vratiti samo ako stvori čvrstu odluku. A onda zaključuje: „O Gospodine! Sve nam zlo dolazi otuda što nemamo uprte oči u Vas“ (16,11). Terezija, malo-malo, pa se opet vrati nekim stvarima koje je već sto puta rekla, ali joj se uvijek čini nedovoljno, pa iznova podcrtava. Tako, započinje 17. Poglavlje ovim riječima: „Čini mi se da ulazim u temu molitve, a moram još nešto reći, što je jako važno, a radi se o poniznosti, a to je nužno u ovoj kući. To je osnovna vježba za molitvu i, kako sam rekla, jako je važno da nastojite shvatiti kako se mnogo morate vježbati u poniznosti, a to je jako važno za sve koji se vježbaju u molitvi“ (17,1).