Predstavljen dokument HBK Da vaša radost bude potpuna

Drugoga dana osmog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike u organizaciji Vijeća za kler i Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju Hrvatske biskupske konferencije u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu predstavljen je dokument Hrvatske biskupske konferencije „Da vaša radost bude potpuna“(Iv 15,11). Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima. O Dokumentu su govorili đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju i mr. Pavao Gospodnetić, viši savjetnik pri NKU HBK za župnu katehezu. U uvodu predstavljanja Dokumenta mons. Hranić je istaknuo da je on izrađen u želji donošenja poruke Radosne vijesti svakom pojedincu i zajednici, pokušavajući preobraziti san pape Franje, ali i naš san, u stvarnost koja je bitan kriterij za evangelizaciju, „ne težeći stvoriti neki misaoni sustav odvojen od toga blaga, kao da bismo htjeli izmisliti evanđelje“ (EG, br. 233.). “Stvarnost naše Crkve, hic et nunc, nije neka kategorija, koja bi nas trebala udaljiti od bitnoga, nego upravo suprotno: ona nas obvezuje, u epohi u kojoj živimo, imati pred očima teret vlastite odgovornosti za naviještanje Riječi Božje. Na taj se način naša Crkva, duboko vezana s dosadašnjim dokumentima opće, ali i dokumentima Crkve na našim prostorima, ovim Dokumentom obvezuje izvršiti proročku riječ pape sv. Ivana XXIII. ‘Jedno je Depositum fidei ili istine koje su sadržane u časnoj nauci Crkve, a nešto je drugo način i put kako ih naviještati… Nije naša zadaća’, nastavlja Papa, ‘samo sačuvati to vrijedno blago, kao da bismo bili samo i jedino zainteresirani za ono što je staro, nego se želimo radosno i bez straha dati na posao, koje zahtijeva naše vrijeme te nastaviti put, kojim je Crkva išla zadnjih dvadeset stoljeća’ (Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962., br. 6.5.)”, istaknuo je mons. Hranić. Govoreći o putu kojim Crkva treba ići, mons. Hranić je rekao da je to put nove evangelizacije. Taj je, međutim, put moguć samo s novim glasnicima Evanđelja. Biskupima i svećenicima. To nikako nije tautologija nego činjenica. Biti glasnikom Evanđelja je poziv s ciljem omogućiti svima da čuju Evanđelje Isusa Krista, u njega povjeruju te njega zazivaju. Istaknuvši da u predstavljanju Dokumenta namjerno polazi od posljednjega njegova poglavlja koje govori o organizaciji i usklađivanju navještaja i kateheze na svim crkvenim razinama, biskup Hranić je rekao kako je to poglavlje više od organizacijskih smjernica: “Ono je pohvala dosadašnjem radu svećenika, posebno onima koji se ne prestaju truditi i oko vjeronauka u školi, koji su prepoznali kao ‘velik pastoralni izazov’ (br. 89.). No, ono je i poziv koji od svih nas zahtijeva, kako se u Dokumentu navodi, ‘određenu reviziju nekih dosadašnjih stilova ponašanja, posebice kada je riječ o vrednovanju vjernika laika na temelju njihova krsnoga ili općeg svećeništva’ (br. 88.). Riječ je ovdje o tzv. pastoralnom obraćenju, pojmu na kojemu ovaj Dokument ne škrtari. Svećenici i biskupi, dakle, nisu ‘samo predvoditelji liturgijskih slavlja nego i navjestitelji’ (br. 89.). A ta je dimenzija u Dokumentu predstavljena i kao dio ‘sakramentalnoga identiteta svećeničkog poziva’ (br. 89.). Naravno, Dokument ne zatvara oči pred problemima na koje nailazimo: nedostatna povezanost katehetskih smjernica na nacionalnoj i biskupijskoj razini s onom na razini župne zajednice; potreba novoga vrednovanja vjeroučiteljske, ali i katehetske službe, pitanje ustroja katehetskih institucija i uz to osposobljavanje stručnoga kadra i puno toga drugoga. S posebnom zabrinutošću Dokument promišlja o onom liku svećenika, koji se izdvaja iz nekih katehetskih načina djelovanja ‘s obrazloženjem da za to nema afiniteta’ (br. 98., t. c.). Upravo u tom smislu treba reći da Dokument ne razumije naviještanje Kraljevstva Božjega kao zadaću Crkve nego kao najbitniji dio njezine egzistencije. Kad se tako promatra ovo poglavlje, onda se pojam ‘odgojnoga saveza’ ne shvaća samo kao organizacijska zadaća nego kao način života; tada se, kada je riječ o ‘umreženju katehetskih subjekata’ (usp. br. 96.), ne misli samo o tehničkim mogućnostima koliko o zajedništvu u Kristu, koji je ‘temeljni preduvjet za ostvarivanje Božjega kraljevstva’ (br. 96.); kada se govori o novim glasnicima Evanđelja, tada se govori o onima koji ne prisvajaju sami sebi tu čast, nego o onima koji su svjesni da su je dobili od Boga (usp. Hebr 5,4).” Poglavlje, koje prethodi posljednjemu, posvećeno je ponudi odgovora na pitanje kako katehizirati. Dokument ne govori samo o mogućim tehnikama, premda mu je i to zadaća. On metodu, pitanje kako naviještati, promatra iz jedne druge perspektive. Naime, razumijevanju metode i njezine uporabe prethodi razumijevanje i shvaćanje čovjeka. Prava metoda je zapravo prostor razgovora Boga i čovjeka. Ona je mjesto na kojemu se susreće konkretno iskustvo čovjeka i svega onoga tko i što Bog jest. A Bog ne govori na način da čovjek ne razumije. Dokumentu je stoga stalo da naglasi važnost prijeko potrebnoga prijelaza „od jednostrane tzv. pedagogije (pasivne) asimilacije predloženoga sadržaja prema pedagogiji (katehezi) stvaralaštva koja može potaknuti ispravno shvaćanje, suodgovornost odnosno zauzetost iz vjere“ (br. 76.). Istaknuvši da metodi nije cilj Crkvu učiniti atraktivnom, biskup Hranić je podsjetio na odgovor pape Benedikta XVI. prilikom putovanja u London za vrijeme razgovora s novinarima u zrakoplovu na pitanje kakvu Crkvu zapravo želi. Papa Benedikt XVI. je dao sljedeći odgovor: „Rekao bih da je Crkva, koja najprije želi biti atraktivna, na pogrešnom putu. Crkva ne radi za sebe, ona ne djeluje s ciljem povećati broj svojih vjernika. Još manje s ciljem uvećati svoju moć. Crkva je u službi jednog drugoga, ona ne služi sebi kako bi bila jaka nego je tu da navještaj Isusa Krista učini pristupačnim, da učini aktualnim velike istine koje su postale očite u Kristovu liku i koje uvijek proizlaze iz Kristove sadašnjosti. U tome smislu Crkva ne traži vlastitu atraktivnost, nego mora voditi Isusu Kristu. Samo u toj mjeri, u kojoj ne stoji sama za sebe, kao snažna i moćna institucija u svijetu, nego koja se stavlja u službu glasa onog Drugoga, Crkva postaje transparentnom za veliki lik Krista te za velike istine koje je donio čovjeku“ (usp. R. Fisichella, Was ist Neuevangelisierung, str. 144.). “Kako, dakle, naviještati? Dokument naglašava da se moramo rastati s razmišljanjem da ćemo novu evangelizaciju moći ostvariti samo oživljavanjem starih oblika katehetskoga djelovanja. Istodobno, Dokument je svjestan činjenice da uspjeh našega evangelizacijskog rada ne leži u stvaranju ekstravagantnih novotarija samo da bismo bili moderni. Valja ostati vjeran temeljima kršćanske vjere, a istodobno nadograđivati na način, razumljiv i prikladan suvremenom čovjeku. Metoda katehetskoga slavlja, koju Dokument donosi (br. 80.-81.), čini se da je na pravom putu očuvanja vjernosti Bogu i vjernosti čovjeku, s ciljem izgrađivanja čitave župne zajednice.” Podsjetivši na riječi sv. pape Ivana Pavla II. da je „čovjek put Crkve“ (RH, br. 14.), biskup Hranić je rekao da Crkva postoji i živi, ako živi za čovjeka. U tom smislu Crkva pokušava na različitim područjima ljudskoga života biti njegovom suputnicom. Ipak, naš će Dokument, citirajući papu Benedikta XVI., ustvrditi: „Važno je () podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno posluživanje riječi. Nema većega dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe“ (br. 68.).” Koliko je Dokumentu stalo do te činjenice, pokazuje i njegovo najopširnije, treće poglavlje. Imajući pred očima župnu zajednicu, koju promatra kao majku „koja rađa djecu u kršćanskoj vjeri te ih trajno podupire“ (br. 41.), Dokument se okreće katehezi odraslih, koju shvaća kao uporišnu točku za katehezu djece i mladih (br. 44.-45.). Opisi živih vjerničkih krugova, katehetskih nastojanja u radu s djecom i mladima, evangelizacijskih nastojanja prema distanciranima, ali i onima koji ne vjeruju, kao i promišljanja o odnosu vjeronauka u školi i župne kateheze, sakramentalnoj katehezi, s posebnim naglaskom na duhovnost župne zajednice kao temeljnim preduvjetom za kvalitetne katehetske pomake, stavljaju pred nas mnoštvo izazova, ali i utiru put naviještanja u vremenu koje je pred nama. I koliko god je ovome poglavlju stalo do toga da čovjeka obuhvati u njegovoj cijelosti, od rođenja do smrti, te ga prikazuje kao onoga koji je stalno na putu traženja Boga, Dokument ne zaboravlja naglašavati istinu Boga, koji je odavno krenuo na put prema tom istom čovjeku. Pri tomu je zadaća Crkve učiniti sve da, kada dođe do susreta između Boga i čovjeka, „kada dođe vrijeme izričitoga navještaja … da se evanđelje doživi kao poželjna radosna vijest“ (br. 65.); da župna zajednica bude „oaza Božje prisutnosti i vrijednost onoga što je bitno za život“ (br. 65.); da župna zajednica bude „živuća kateheza“ (br. 71. t. a.). To je njezino novo lice! Sve to rečeno plod je nastojanja Hrvatske biskupske konferencije, koja je izrekla u početna dva poglavlja, a koja imaju zadaću smještanja i tumačenja nove evangelizacije u današnjim okolnostima, promatrajući je trajno u službi spasenjskoga susreta s Kristom. “Nova je evangelizacija nova u izričajima, nova u žaru djelovanja, nova u metodama, nova u govoru o drevnim i vječnim istinama Crkve. Zadaća je nove evangelizacije, reći će Dokument, ne pretvoriti ‘našu vjeru u ropstvo, kada je Bog u svojoj ljubavi htio da ona bude slobodna’ (br. 24.). Ipak, vrijeme u kojemu se nalazimo, vrijeme je ‘urušavanja velikih ideoloških sigurnosti, ali i širenja osjećaja uznemirenosti i svojevrsne bezdomnosti’ (br. 7.). Nikada kao do sada nije nam bilo potrebno evanđeosko razlučivanje (br. 6.) vremena i evanđeoska hrabrost koja nas je u stanju pripremiti za neke nove vrste mučeništva (usp. br. 5.) te nam iznova dati snagu u +predstavljanju ljepote i neprolazne novosti susreta s Kristom+ (br. 11.). Nova evangelizacija stvara novo lice Crkve. Crkva je to koja objavljuje evanđeosku sliku Boga ljubavi i milosrđa, Crkva koja je krenula na put prema periferijama, Crkva koja radosno evangelizira ljepotom liturgije, izgrađuje se zajedništvom novih odnosa koje je Krist donio (usp. br. 15.). To je Crkva koja doživljava preobrazbu. I koja živi od čežnje za Bogom, jer Bog je taj koji, kako će reći Pavao, ‘u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati’ (Fil 2,13). Bog je taj koji daje ‘da vaša radost bude potpuna’ (Iv 15,11)”, zaključio je biskup Hranić. (tuzn)