Praštanje je Božji dar

Učenik se mora prisjetiti ove pouke kad hoće moliti Oče naš kao što ga sam Učitelj na to poziva do kraja jasno: “Kad stojite i molite, oprostite ako što imate protiv koga, da i vama Otac vaš nebeski oprosti vaše grijehe” (Mk 11,25).
Matej slične Isusove riječi donosi odmah nakon što je Isus poučio učenike molitvu Oče naša: “Doista, ako vi oprostite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prestupaka” (6,14-15).
Vidimo da je oproštenje grijeha usko vezano na moje praštanje. Kod Mateja je uočljivo da naše praštanje mora prethoditi praštanju koje molimo od Boga.
Tako dok Luka upotrebljava prezent: “jer i mi opraštamo svakom našem dužniku”, Mt upotrebljava aorist: “kao što mi oprostismo našim dužnicima”.
U trenutku molitve učenik je već oprostio svakome tko ga je na bilo koji način povrijedio. Da ovo mora prethoditi molitvi potvrđeno je kod Mt (5,23-24): “Ako prinosiš svoj dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar”.
Ovo Božje praštanje koje je uvjetovano našim praštanjem moglo bi se i krivo shvatiti u smislu da mi našim praštanjem zaslužujemo Božje praštanje.
Čovjek ranjen grijehom nesposoban je za praštanje. Po samoj svojoj naravi on se želi osvetiti: “Primite Duha Svetoga…” Jednako tako i ljubiti neprijatelje – to se može samo snagom Božje milosti, snagom Duha. Zato je moguće samo osobama koje su zahvaćene Božjim praštanjem, koje su osjetile, doživjele praštanje kao dar.
Sv. Ciprijan kaže: Praštajmo jer je dragi Bog već nama oprostio, i to oprostio nam ne da nam dade primjer ponašanja, nego praštanjem on u nas polaže snage ljubavi i milosrđa s kojima postajemo sposobni praštati.” Potrebno je kroz praštanje ovo primiti…
Pavao piše: “Budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome kao što je i Bog nama oprostio u Kristu” (Ef 4,32) ili: “Podnosite jedan drugoga dobrostivo, opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio tako činite i vi” (Kol 3,13).
“Nasljedujte Boga” (Ef 5,1), zato ga trebaju oponašati i u praštanju jer su od njega primili snagu kojom se to može. Ova istina ne protuslovi molitvi “Očenaša” u kojoj naše praštanje kao prethodi.
Zapravo naše praštanje mora prethoditi našoj molitvi. To je psihološki elemenat koji se stavlja u prvi plan. Ne možemo biti nemilosrdni prema drugima u trenutku kada prosimo milosrđe od Boga. Tako molitva sama postaje hipokrizija. Božje praštanje nije uvjetovano našim, ali je vrijednost naše molitve uvjetovana našim praštanjem.
Bog ne zavisi od čovjeka, ali naša molitva zavisi od naše istine.
Tako Isusov učenik moleći “Očenaš” jest i svjestan:
1.    da je dug naš neplativ, može ga se primiti samo kao milost
2.    da Bog ne prima molitvu hipokrizije
3.    da može praštati snagom milosti koju je primio Božjim praštanjem “Al u tebe je praštanje da bismo ti služili” (Ps 130,4).
Kako kaže jedan egzegeta, ovaj “kako” i (mi otpuštamo…) može se staviti ispred svake molbenice. “Kruh naš… kako i mi dajemo; Sveti se ime tvoje kako i mi…”
“Praštanje je borba protiv memorije.”
Petar je upitao Isusa: “Koliko puta da oprostim…” Isus slikovito objašnjava pomoću brojeva da nema kraja praštanju. Petar je dobio privilegij da može otpuštati i svezivati. Uzeo je ozbiljno sebe. Prema njemu se od sada mora biti pažljiv. Naprotiv Isus mu je dao i svoj privilegij da može i smije biti povrijeđen, ponižen,…