Potraga za partnerskim odnosom hrvatskih iseljenika i državnih struktura

Prvi Hrvatski iseljenički kongres započeo je u ponedjeljak 23. lipnja u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske inozemne pastve, Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kao i niza suorganizatora. Na četverodnevnom Kongresu sudjeluje oko 130 znanstvenika, javnih i kulturnih djelatnika, crkvenih velikodostojnika, svećenika, pastoralnih suradnika te poslovnih ljudi iz Hrvatske i inozemstva.

Nakon uvodne blagoslovne molitve zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića dobrodošlicu sudionicima u Starogradskoj vijećnici na Gornjem gradu zaželio je predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko. Istaknuo je kako se tijekom minulih stoljeća malo toga promijenilo glede iseljeničke problematike, te kako i danas odlaze najbolje školovani hrvatski građani koji mogu promijeniti tok i tijek hrvatske povijesti, kao i izvući zemlju iz gospodarske krize. Napomenuo je kako je stalno iseljavanje Hrvata socijalni, ekonomski i natalitetni, samim tim i nacionalni problem. Ukazao je na osnivanje Ureda Vlade RH za odnose s Hrvatima izvan Hrvatske te podsjetio kako zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske može biti dobitna kombinacija.

Predsjednik Organizacijskoga odbora Hrvatskoga iseljeničkoga kongresa dr. Marin Sopta naglasio je kako su Hrvatskoj potrebni hrabri i odvažni ljudi, neopterećeni povijesnim temama i kompleksom manje vrijednosti što pripadaju malom i malobrojnom narodu. Navodeći kako ukupni prinos hrvatskih iseljenika iznosi oko 3,5% BDP-a godišnje iznio je razloge sazivanja skupa: kritičko rasvjetljavanje odnosa iseljeničkih zajednica i hrvatskih političkih i gospodarskih struktura, kao i moguće partnerstvo; opisivanje i analiziranje razvojnih doprinosa hrvatskoga iseljeništva; praktična iskustva odnosa države i iseljeničkih zajednica u kontekstu euro-integracija; razvijanje uporišta novih strategija kao i potencijalnih kapaciteta globalnoga umrežavanja iseljeništva i domovine. Dr. Sopta podsjetio je i kako je Katolička Crkva ostala glavni čimbenik, ne samo vjerskoga nego i narodnoga legitimiteta hrvatskih građana u cijelome svijetu.

Na otvorenju Kongresa poseban gost bio je ravnatelj Ureda pri Vijeću za pastoral selilaca i izbjeglica pri Svetoj Stolici mons. Edward Robinson Wijesinghe. Sudionicima je naznačio značajke Vijeća, naglaske iz papinih poruka povodom Međunarodnoga dana selilaca i izbjeglica, te promišljanja o pitanjima migracija, trgovine ljudima i drugim problemima.

S aktualnim naglaskom na Svjetsko nogometno prvenstvo i dvoboj Hrvatske s Meksikom, o ulozi hrvatskih iseljenika u svojim zemljama govorili su i veleposlanici Australije, Čilea, Kanade i Poljske u RH.

Iskustvo iz dijaspore u uvodnome dijelu iznio je i zastupnik u australskom parlamentu Toni Krstičević. Priznao je kako se mnogi australski Hrvati možda i ne će vratiti živjeti u Lijepoj našoj, ali će dolaziti na rodnu grudu, dovoditi goste i pokazivati im “tko smo i što smo”.
 Pozdravne riječi uputio je i potpredsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Andrija Mikulić, kao i pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivica Lovrić.

Prvoga dana radni dio kongresa obrađuje teme “Hrvatsko iseljeništvo – sad i ovdje”, “Znanost u dijaspori: perspektive suradnje”, “Suradnja iseljene Hrvatske i RH: Izazovi i perspektive”, “Dvojbe drugoga naraštaja” i “Učiti hrvatski”.

Među ostalim, iznoseći podatke o 1,2 milijuna iseljenih iz Hrvatske od 1930-ih mr. Branko Salaj napomenuo je kako Hrvatska, bez obzira na sve režime i vlasti, parazitira na izvozu radne snage umjesto da izvozi ono što radna snaga stvara. Fra Josip Bebić govorio je o integrativnoj ulozi Hrvatske inozemne pastve u hrvatskome iseljeništvu, te kontinuitetu skrbi Katoličke Crkve za izbjeglice i iseljenike s ovih prostora putem 180 hrvatskih katoličkih misija koje djeluju u devetnaest država na pet kontinenata.

Govorilo se i o dva jaka iseljenička vala iz Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća, hrvatskome iseljeništvu u uspostavi i obrani Hrvatske, institucionalnim odnosima RH prema iseljeništvu, današnjem stanju izvandomovinstva i potrebom za zdravom cjelovitošću hrvatskoga korpusa, kao i odgovornom politikom povratništva. Više je puta ponovljena i težnja za obnovom ministarstva povratnika i iseljeništva nakon petnaest godina stanke. (tš, gk)