Posljednje godine sv. Terezije Avilske

     Sv. Terezija nastavlja sa osnucima novih Karmela, unatoč toga što je narušena zdravlja. Iz Palencije (Španjolska) je Terezija bila pozvana u Soriju, gdje je jedna žena iz visokoga društva htjela osnovati samostan. Njen je dolazak opet ličio trijumfalnoj povorci. Samostan je bio posvećen 16. kolovoza 1581. Svetica se odmah dala na novi put i 25. kolovoza stigla u Avilu.

Ovdje je svoj dragi San Jose našla u jadnom stanju: sestre su otpale od stvarnog duha pravila, samostan je bio zadužen i propao. Terezija od Isusa bila je jednoglasno izabrana za nadstojnicu, iako ona tu čast zbog svoje starosti i boležljivosti nije htjela primiti. Ipak je preuzela breme na sebe i u kratko vrijeme uredila prilike u kući.


 Tu je uspjela proboraviti tek nekoliko mjeseci. 2. siječnja 1582. opet je morala otputovati da bi osnovala samostan u Burgosu. Ceste su bile mjestimice pod vodom, putnike je mučila hladnoća. Majka Terezija je oboljela od akutne upale grla, a prilikom prijelaza jednog gaza još se potpuno smočila.

Kad je, teško bolesna, stigla u Burgos, nadbiskup joj je uskratio dopuštenje za osnivanje, a borba oko toga trajala je tri duga mjeseca. Konačno su sve prepreke uklonjene, kupljena je kuća i 2. travnja 1582. posvećena. Opisom ovog ustanovljenja Terezija od Isusa završava svoju knjigu „de las fundaciones“.

Povijest posljednjih mjeseci zahvaljujemo njenoj vjernoj njegovateljici, svjetovnoj sestri Ani de San Bartolomeo, koja je u to vrijeme bila stalno s njome. U kolovozu je svetica napustila Burgos i otišla u Valladolid. Tamo je vladalo neprijateljstvo prema njoj. Njen brat Lorenzo de Cepeda oporučno je ostavio svoj imetak samostanu u Avili, i njegovi prijatelji ogorčeno su joj to predbacivali.

Čak je i nadstojnica karmelićanskog samostana bila protiv nje i izbacila je iz kuće. Stara Terezija otišla je u Medinu del Campo; tamo joj je nadstojnica toliko zamjerila zbog jedne opomene da joj je ona uskratila poslušnost. Vjerna Ana priča kako je časna majka bila toliko povrijeđena da uopće nije mogla jesti ni spavati.

Bog koji svojim prijateljima šalje boli pobrinuo se za to da doživi pa da je napuste prijatelji i da joj mir njenog posljednjeg ljeta na zemlji bude razoren vrijeđanjima i poniženjima.

Terezija je gajila žarku želju da bude nazočna u Avili prilikom oblačenja svoje nećakinje Terezite; no i ta radost bila joj je uskraćena. Viceprovincijal reda došao je u Madinu i nagovarao je da dođe u Albu de Tormes.

Vojvotkinja od Albe tražila je sveticu da bi sretno prošao porođaj njene snahe. S uzdahom predanja Terezija je primijetila da svijet uvijek krivo shvaća: u mladosti smatrali su je lijepom, što je možda bilo pravo; kasnije su slavili njenu bistrinu, što je već manje odgovaralo istini; a sada je smatraju svetom, što je krajnja zabluda. Kad joj je putem javio glasnik da je vojvotkinja već sretno rodila, izusti u šali: „Dakle, ova svetica više nije potrebna!“

Snage šezdesetsedmogodišnje Terezije bile su tada na izmaku, a teškoće dvodnevnog putovanja poduzetog bez hrane su je oslabile. Još je jednom upela sve u sebi da bi temeljito razgledala svoj samostan u Albi. No 29. rujna te godine, 1582. morala je leći u krevet.

Dva dana nakon toga pozvala je oca Antonija radi posljednje ispovjedi i posljednjim snagama održala govor svojim redovnicama, dajući im savjete i uvjeravajući ih u svoju ljubav. Uvečer 3. listopada tražila je posljednju pomast.

Kad su joj približili sveti Otajstvo, uspravila se i rekla zanosno: „O moj Gospodine, Zaručniče moj, približava se trenutak za kojim sam tako žarko čeznula! Sad je vrijeme, Gospodine, da odem odavde. Neka put bude ugodan i sretan, neka bude tvoja volja. Konačno je došao trenutak da se vratim iz progonstva.“

Četrnaest sati ležala je Terezija šutke i bez pokreta. Pred večer se vjerna Ana udaljila, a Terezija je počela nemirno kružiti pogledom; kad se prisna njegovateljica našla opet uz nju, nježno ju je zagrlila i naslonila glavu na njene ruke.

Tako je, smiješeći se, mirno izdahnula. Bilo je večer 4. listopada 1582. Slijedećeg dana bio je uveden gregorijanski kalendar, pa je to postao 15. listopada. Zbog toga se njen blagdan slavi toga dana. Bila je pokopana najprije u Albi, zatim u Avili i konačno opet u Albi.

A njen duh i dalje je sveudilj živio u njenom redu. Tri stoljeća kasnije procvao je onim prijatnim cvijetom koji je pod imenom Male Terezije od Djeteta Isusa osvojio tolika srca. Terezija je proglašena svetom 12. ožujka 1622. godine.