Poruke sv. Terezije

Poznato vam je da je sv. Terezija Avilska zaštitnica požeške Katedrale i da je prošle Godine otvorena Godina sv. Terezije za Požešku biskupiju. Ove su godine za korizmu pripremili župne kateheze koje su protkane mislima sv. Terezije. U uvodu tih kateheza biskup Škvorčević najavljuje posjet svetičinih relikvija u Požegi ovim riječima:
    “Želio bih još spomenuti da je i Požega uključena u „Put svjetla“ koji je na svetkovinu sv. Terezije Avilske, minuloga 15. listopada krenuo iz Avile s relikvijom Terezijina stopala i štapom, koji nas podsjećaju na cilj koji je svetica postigla hodeći putem Isusa Krista, Svjetla svijeta i pobjednika nad smrću. Spomenuta relikvija stići će u požešku Katedralu, 17. ožujka ove godine i ostati preko noći da bi sutradan nakon jutarnje svete mise krenule dalje. Požeški mladi organizirat će navedene noći bdijenje koje će biti jedna od jakih duhovnih točaka ove korizme na koju su pozvani sudjelovati svi kojima je to moguće.”
    Na molbu požeškog biskupa msgr. Antuna Škvorčevića, avilski biskup msgr. Jesús Garcia Burillo uputio je vjernicima sljedeće korizmeno Pismo koje donosimo u skraćenom obliku:
    „Vrijeme je da krenemo na put!“ Ove riječi, koje je sveta Terezija izgovorila pred smrt, za nas su poticaj, hrana i zadatak. Poticaj i hrana koja nas potiče na nutarnju obnovu, i zadatak koji nas iznova potiče na djelovanje. Sveti Otac nas podsjeća: „Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta“.
    Ova preobrazba, i osoba i struktura, pretpostavlja prije svega jedno korjenito obraćenje. Ne možemo promatrati obnoviteljsko djelo svete Terezije u svoj njegovoj veličini, a da istovremeno ne promotrimo njenu korjenitu osobnu obnovu. Stoga, obraćenje, obnova i evangelizacija idu ruku pod ruku, one su dar i zadatak. Za učinkovitu novu evangelizaciju prva i glavna je korjenita duhovna obnova. Naše djelovanje i naše razmatranje će biti učinkoviti samo kao posljedica jedne korjenite promjene života koja se postiže intenzivnijom molitvom te dubljim poznavanjem i zanimanjem za osobu Isusa Krista.
    Sveta Terezija obnavlja svoj Red i surađuje s obnovom Crkve svojeg vremena zato što je otkrila neizmjernu radost iskrenog prijateljstva s Kristom. Ovo je ono središnje u reformi. Ona je najbolja učiteljica za produbljivanje molitve u našem životu, jer to je jedino mjesto gdje se mogu otkriti inicijative koje nisu motivirane ljudskim idejama, već voljom Božjom. Otud slijedi da je molitva nužna za našu obnovu kao evangelizatora i kako bi naše predstavljanje kršćanstva moglo biti prihvaćeno. Vjerovati u Krista nije samo niti prvenstveno rezultat ljudske odluke. To je djelo milosti Božje koja, slobodno preuzeta i prihvaćena od svake osobe, omogućuje odlučno predanje svega što jesmo, naše inteligencije, pamćenja i volje, Gospodinu koji nas je toliko ljubio da se dao razapeti na križ.
    Sveta Terezija, u svom dubokom prijateljstvu s Kristom, u svojoj strasti za životom u većem zajedništvu, solidarnosti i predanju za dobro duša, otkriva putove koji će je potaknuti da obnovi ne samo karmelski način života već će donijeti također i nove struje u sveopću Crkvu. To su: kristocentričnost, važnost bratskog zajedništva, ljubav prema siromasima i evangelizatorski žar. Razmotrimo ih ukratko u nastavku:
– Kristocentričnost. Za evangelizaciju i za prihvaćanje Evanđelja nužno je da Krist bude središte naših pogledâ, da ga motrimo u Njegovom presvetom čovještvu u kojem se otkriva vidljiva slika nevidljivog Boga. Trebamo uspostaviti s Njim, poput svete Terezije, odnos tako intenzivnog prijateljstva koji se može opisati čak i kao „duhovna ženidba“. On je onaj koji moli u nama po Duhu Svetom, preuzimajući našu molitvu, moleći u nama i s nama nebeskog Oca.

– Važnost bratskog zajedništva. Sveta Terezija je uvijek osjećala jaku ljubav prema Crkvi, čija je kći bila i u kojoj je htjela živjeti i umrijeti. Stoga je željela da jedan od ključeva njene reforme bude pretvoriti samostane u autentične zajednice, istinske obitelji u kojima se može očitovati zajedništvo u suživotu sestara. Samo polazeći od ljubavi prema Crkvi može se evangelizirati druge i samo formirajući zajednice u kojima se živi ideal opisan u Djelima apostolskim (usp. 2, 42-47) može se otkriti što znači dijeliti s Kristom, djelovanjem Duha Svetoga, stanje djece Božje i, stoga, iskustvo toga da smo braća onih koji se također obraćaju Stvoritelju nazivajući ga Ocem.
– Ljubav prema siromaštvu. Ne može se slijediti Krista bez prihvaćanja Njegova poziva da ostavimo sve kako bi On bio jedino Blago našeg života. Ne može ga se ljubiti prezirući braću koja su u potrebi i s kojima se On htio poistovjetiti. Ove tvrdnje se ne odnose samo na određen duhovni stav; već imaju konkretne posljedice. Da bi bili kršćani treba živjeti određenu strogost i treba dijeliti naša dobra s potrebnima, dajući im ne samo od svog suviška, već i od onoga što nam je potrebno za život. Sveta Terezija je također primjer za to. Ne trebamo svi živjeti kao klauzurne redovnice; ali trebamo se truditi da budemo, u skladu sa svojim životnim prilikama, što stroži prema sebi i što velikodušniji prema bližnjima.
– Evangelizatorski žar. Svaki prijatelj Božji, kao što je to u najvišem stupnju bila sveta Terezija, želi da svi muškarci i žene otkriju radost ovog prijateljstva. Terezija od Isusa imala je ovaj misionarski duh koji nas potiče na djelovanje i koji se već ostvaruje, snagom prvotne ljubavi, u onima koji se obraćaju Gospodinu prihvaćajući evanđeosku objavu. Korisno je uvijek iznova pročitati mudre riječi iz knjige Osnuci koje se odnose na to: „I stoga obično, kad čitamo u životopisima, da su sveci obraćali duše, budi to u meni mnogo više pobožnost i nježnost prema njima, a i zavist, nego sva mučeništva, što su pretrpjeli. Tu mi je sklonost dao Naš Gospodin, pa mi se čini da on više cijeni dobijemo li s pomoću Njegova milosrđa jednu dušu svojim radom i molitvom, nego sve ostale službe, što Mu možemo učiniti.“ (O 1,7)