Poraz u Hrvatskoj ima stotine očeva, a pobjeda je ostala siroče

Očevi koji su srpski poraz pretvorili u pobjedu, svima su nam znani. To su Stipe Mesić, Ivo Josipović, Zvonimir Čičak, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Vlado Šeks, Davor Butković, Jelena Lovrić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović…

Piše: Zvonimir Hodak

Izvor: www.dnevno.hr

Ratujući godinama po Europi Napoleon Bonaparte došao je svojom željeznom logikom do neoborivog zaključka: “Pobjeda ima stotinu očeva, a poraz je siroče!” Taj Napoleonov zaključak vrijedio je sve dok u Europi nije stvorena neželjena hrvatska država. Tako su Hrvati “porazili” velikog vojskovođu! Ne u ratu nego svojim sluganskim mentalitetom nakon rata. Danas smo svjedoci da poraz u Hrvatskoj ima stotine očeva, a pobjeda je ostala siroče! Pobjednicima je danas najbolje da se previše ne javljaju jer na njih danonoćno vrebaju razni hrvatofobi iz tzv. nevladinih udruga, Čičkov HHO, tipovi sa poražene strane koji su sada članovi hrvatske Vlade, brojni haški denuncijanti, nekadašnji lažni svjedoci protiv studenata iz 1970-tih koji su sada savjetnici Predsjednika RH, profesori na Filozofskom i Fakultetu političkih znanosti i čitav čopor ljevičarskih novinara kojima je osnovni cilj pronalaziti preostale ratne zločince, naravno isključivo na hrvatskoj strani.

Račan bi završio kao i Tuđman

Danas je jasno kako i zadnji priglupi ljevičar zna čarobnu formula koja glasi: da je Hrvatska na vrijeme procesuirala sve zločine koji su se dogodili poslije Oluje, hrvatski generali ne bi ni išli u Hag. Po njima je Hrvatska već u listopadu 1995.g., trebala hitno organizirati suđenje svima koji su se uopće usudili zapucati prema okupatorskim vojnicima, strpat odmah pola braniteljske populacije u zatvor i proglasiti Zakon o oprostu isključivo za Srbe. I danas tvrde da bi to sve bilo sukladno međunarodnom ratnom pravu.

Sjetite se samo Prvog i Drugog svjetskog rata u kojima je život izgubilo preko 50 milijuna ljudi. Sjetite se samo kako su saveznici žestoko sudili pilotima koji su samo u jednoj noći pobili preko 30 000 civila u Dresdenu! Sjetite se kako su se Rusi surovo obračunali s onima koji su u Katinskoj šumi u dva dana likvidirali 40 000 poljskih oficira. Sjetite se samo kakvo je zgražanje u SAD-u izazvala činjenica da je bačena atomska bomba u Hirošimi i Nagasakiju! Probajte samo zamisliti što bi se desilo onima u Engleskoj, Rusiji i SAD-u koji bi nakon rata dreknuli da su se u Dresdenu, Katinu i Japanu dogodili ratni zločini. A o događajima u Hrvatskoj nakon 1945.g., danas se napokon sve manje-više zna. Sjetite se samo što su sve pobjednici-partizani radili pobijeđenima. Tako Hrvati i Slovenci danas uglavnom hodaju po kostima tisuća partizanskih žrtava. Neka si netko zamisli kako bi to izgledalo da su u Francuskoj, u pobjedničku 'degolovu vladu' ušli ministri iz 'petenove vlade' kao što je to danas slučaj u Hrvatskoj.

Očevi koji su srpski poraz pretvorili u pobjedu, svima su nam znani. To su Stipe Mesić, Ivo Josipović, Zvonimir Čičak, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Vlado Šeks, Davor Butković, Jelena Lovrić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Silvana Perica, Slavica Lukić, Milorad Pupovac, Jozo Radoš, Denis Kuljiš…, a daljnjim nabrajanjem nastala bi podeblja knjiga. Neki će postaviti pitanje: a što je sa Račanom? E, Račan, ne! On se oštro usprotivio haškim optužnicama, nije izručio Hagu nijednog generala i on nije organizirao divljački lov na Gotovinu. Da je htio zadržati Oluju izvan jurisdikcije Haaga, to ionako ne bi uspio te bi završio kao i Tuđman.

A pobjednička siročad? Zna se! Ili je pod zemljom ili je u Hagu! A Hrvati – kako to Zagorci lijepo kažu – samo glediju! Utonuli u svoju već poslovičnu hrvatsku šutnju. Ovih je dana izašla jedna zanimljiva knjiga Stephane Hessela sa još zanimljivijim naslovom “Pobunite se”. Knjiga je poziv građanima na otpor, i to na univerzalni otpor protiv svih mogućih eksploatacijskih mehanizama koji, na štetu prava naroda, rade u korist besprizornog bogaćenja manjina. Hesselova teza je bolno jednostavna: Ljudi smo, svi smo jednaki, moramo znati što nam po tom pravu pripada, i ništa manje važno, za to se aktivnom participacijom treba izboriti. Netko će pitati u kojoj su uzročnoj vezi Hesselove teze s ovim kaosom koji vlada u Hrvatskoj?Uvjeren sam, kad bi Hrvati pročitali tu knjigu, puno manje hrvatskih gusaka bi odlutalo u maglu. Stephane Hessel je jedan od autora Opće deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda čiji stavovi su danas univerzalna vrijednost čovječanstva. Vissario Belinski je jednom rekao: “I najgorča istina je bolja od najslađe zablude!”

Uvijek u istom čamcu

Predsjednik Josipović je u razgovoru za TV Novu komentirao slučaj onih koji su u Haag dostavljali dokumentaciju s oznakom državne tajne. I tako naš Predsjednik, inače redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, misli kako je važnije spoznati pravnu i moralnu dužnost da se utvrdi istina o događajima u Oluji negoli jesu li dokumenti slani protuzakonito. Čak i brucoši na Pravnom fakultetu znaju što znači contradictio in adjecto ili proturječje sa svojstvom. Kako može biti pravna i moralna dužnost učiniti nešto protivno zakonu? Znači da je takav zakon nemoralan ili protivan nekom drugom zakonu! Može li se to doista reći za zakon kojim svaka država uređuje što će se i pod kojim uvjetima proglasiti državnom, vojnom, službenom i drugom tajnom i kako se takva oznaka može skinuti. Od Stipe Mesića nitko ni ne očekuje da je on u stanju poštivati zakon i formu, ali Josipović bi to trebao znati i htjeti. Zamislite nekog rigidnog desničara koji bi javno izjavio da je pravna i moralna dužnost svakog hrvatskog branitelja bila osloboditi hrvatske okupirane teritorije makar pri tome činili i ratne zločine. Odmah bi se pronašao neki hrvatski Alphonse Orie i takav ognjištar bi obrao bostan.

Za razliku od hrvatske desnice, hrvatska je ljevica lojalna prema svojim sumišljenicima. Dok Josipović pod svaku cijenu pokriva Mesića i Sanader, Šeks i Kosorica godinama sudjeluju u tzv. detuđmanizaciji. Iako bi se neki mudriji mogli zapitati kakve veze HDZ ima sa desnom opcijom nakon Tuđmanove smrti. Ništa drugo osim jeftinog verbalnog desničarenja u predizborno vrijeme. Zamislite samo da je ovo što je izrekao Josipović rekao pok. Tuđman. Odmah bi Hudolist, Kuljiš i Lovrićka objavljivali nastavke o doktoru povijesti koji je završio trgovačku školu. Ljevica je kod nas, za razliku od desnice, uvijek u istom čamcu. Stara indijanska poslovica kaže: “Svi koji su u čamcu žele isto!”

Legendarna hrvatska šutnja

Englezi su proglasili kraljevsko vjenčanje događajem stoljeća. I baš kad su to Hrvati povjerovali, Amerima uspjelo skinuti Bin Ladena. Sad su Hrvati u dilemi ili delimi. Vjenčanje sam pratio samo u Dnevniku, ali sam odmah uočio jednu veliku pogrešku u organizaciji. Kočija u kojoj se kraljevski par vozio ulicama Londona nije bila u obliku licitarskog srca. Šteta, nikad više takve prilike! Pobojao sam se da će inače sveprisutni stručnjak za kič, Jurica Pavičić osuti paljbu po predivnom vjenčanju kako je to tipičan engleski nacionalistički kič. Ali, od Jurice ni riječi kad se radi o Englezima. Ipak je bolje raditi u Jutarnjem negoli u Novom listu. Zlobnici inače tvrde kako su Englezi namjerno zakazali prelijepo vjenčanje kako bi Hrvati što brže zaboravili presude generalima. Glupost. Za to su mogli poslati u Hrvatsku glavnog haškog tužitelja koji je čim je došao izjavio kako je silno razočaran što Hrvati nisu pokazali dovoljno oduševljenja tako blagim i pravednim presudama generalima. Da nije bilo “opasnih” branitelja, svi oni koji su oduševljeni presudama izašli bi na ulice i nastalo bi svenarodno slavlje kao u Londonu za kraljevskog vjenčanja. Međutim, Hrvati su zašutjeli. Arapi imaj poslovicu koja kaže: “Ako govoriš, neka tvoje riječi budu vrednije od tvoje šutnje”. Hrvati međutim vjeruju da je njihova već legendarna hrvatska šutnja vrednija od svakog govora.

Stipe Mesić dao veliki intervju beogradskoj “Politici”. Kaže se: svoj svome! Kako je krenulo, uskoro bi mogli početi čitati njegove nepročešljane misli i u partijskom glasilu Demokratske Republike Koreje.

Volim gledati treći Dnevnik kad ga vodi Dijana Čuljak. Pozvala kao gosta admiral Domazeta i odmah ga na početku upozorila da bude kratak jer imaju malo vremena. Nije joj jasno kako to da do sada nije procesuiran i zadnji ratni zločinac Hrvat. Domazet udahne kako bi odgovorio, ali ga Dijana prekine i odmah mu postavi zadnje pitanje. Domazet poziva sve branitelje da dođu 5. kolovoza u Čavoglave i u Knin, usput poziva i Thompsona, a Dijana ga za to vrijeme začuđeno pogleda kao da ga želi upitati: “A što je sa Borom Čorbom?” U takvim trenucima zahvaljujem Bogu što postoji satelit pa mogu mijenjati programe! Kinezi kažu: “Tri puta promisli i ne reci ništa!”