Ponovno oživjeti

Vjerovati znači prihvatiti vjeru u Boga kojega nikada nismo vidjeli, ali kojega uspijevamo nazrijeti po Crkvi i svjedočanstvu apostola; radi se o gledanju na stvarnost drugačije, s više dubine i s veće visine. Put svetosti kojim smo zamislili krenuti na početku možda nije onaj kojim danas hodimo Isusovim stopama. Moramo prihvatiti da se poput slijepaca prepustimo Božjem vodstvu, jer ne znaju kuda idu… Samo pouzdanje u Boga omogućuje ovaj čin prepuštanja! Ali može se desiti i da pogriješimo u našoj dijagnostici i da nečiju bolest shvatimo odviše dramatično. Sv. Marta misli da više nikada neće vidjeti svog brata. Lazar je bolestan, a njegove sestre dovoljno su zabrinute da poruče Isusu neka dođe. Međutim, Isus tvrdi: «Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.» Postavlja drugu dijagnozu o Lazarevom stanju: ta bolest neće prouzročiti nestanak Lazara nego nudi priliku za očitovanje slave Božje koja daje život. U početku će to biti razočaranje za sestre jer će Lazar umrijeti i biti će pokopan. Međutim, Isus će postupiti kako je rekao. A Marta i Marija moraju spoznati svoju pogrešku u dijagnozi. Dakle, može se desiti da nazivamo ‘bolešću’ ono što je ‘zdravlje’, primjerice u duhovnom životu. Kada se netko počne angažirati u svojoj vjeri te živjeti prema Evanđelju, njegovi bližnji možda mu vele: ‘Obolio si; nisi bar dobro, jel’da?’ Ili kako Isusova obitelj govori o Isusu: «Izvan sebe je.» (Mk 3,21) Prema svijetu, slijediti Isusa, znači oboliti i čudno se ponašati! Prema evanđelju, slijediti Isusa, znači povratiti duhovno zdravlje! Međutim, možemo upotrijebiti i sliku stanja zaljubljenosti. Stoga nam Ivan od Križa veli da za hod prema Bogu treba se popeti uz deset stepenica ljestvama ljubavi, a prvi stupanj se sastoji u tome da se oboli – oboli od ljubavi… dakle, navodi nam stih iz evanđelja: «Prije svega kažemo da ima deset stupnjeva na ljestvama ljubavi po kojima duša uzlazi k Bogu. Prvi stupanj čini da se duša razboli i da bude na koristi; pa na ovom stupnju govori Zaručnica: „Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga moga, što ćete mu reći? Da sam bolna od ljubavi.“ (Pjesma nad pjesmama 5,8) No ova bolest ne dovodi do smrti nego do slave Božje (usp. Iv 11,4), jer u njoj duša obnemaže grijehu i svim stvarima koje nisu Bog radi ljubavi prema njemu. (…) Kao što bolesnik gubi tek i okus za svaku hranu i kao što mijenja boju, tako na ovom prvom stupnju ljubavi duša gubi užitak i želju za sve stvari i poput bolesnika, mijenja boju, to jest naviku prijašnjeg života.» (Tamna noć II,19,1) Ivan od Križa precizira u svom Duhovnom spjevu opseg ove ljubavne bolesti: «Ljubavna bolest je različita od drugih bolesti, tako ona zahtijeva i drugi lijek. (…) Razlog tome jest što je zdravlje duše Božja ljubav, pa stoga ako duša nema savršene ljubavi, nema savršenog zdravlja, nego je bolesna, jer bolest nije drugo nego pomanjkanje zdravlja; tako da kad duša nema nijednog stupnja ljubavi, ona je mrtva, ali kad ima koji stupanj ljubavi prema Bogu, pa bio to i najmanji, već je živa, ali je vrlo slabašna i bolesna zbog male ljubavi koju ima; i prema tome koliko poraste ljubav, duša će imati toliko više zdravlja, te kad ljubav bude savršena, bit će joj zdravlje potpuno.» Tko se približava Isusu ne živi više kao ranije, nego se nalazi u jednom drugačijem stanju koje se drugima može činiti neobičnim, živi pomalo na način zaljubljene osobe… Odjednom mu ništa više ne prija nego samo želi biti što češće u prisutnosti svog Ljubljenog. Jer, obzirom na Isusovu ljubav, sve druge stvarnosti gube svoju draž. Dakle, ovo je sveta bolest – luda zaljubljenost u Gospodina! Ne bojimo se zaraziti ovom bolešću, jer ćemo tako mnogo brže napredovati prema vrhuncima gore Karmela!  Isus se ovdje predstavlja kao «uskrsnuće i život». Uz njega nećemo više zalutati u neku slijepu ulicu. Bilo kakva mučna situacija nije i krajnja za nas, čak ni smrt to nije. Međutim, da bismo to mogli ostvariti moramo vjerovati i nadati se: nadati se onkraj onoga što možemo shvatiti i zamišljati. Nada je jedna bogoslovna krepost jednako važna kao i vjera i dobrostiva ljubav. Ivan od Križa nam pokazuje koliko nam nedostaje nade jer si zatvaramo budućnost našim sjećanjima na prošlost. Zamišljamo ono što će nam se desiti polazeći od onog što smo već proživjeli, bilo ono ugodno ili neugodno. Ako smo doživjeli mnoga bolna iskustva, draže nam je da ništa ne očekujemo od budućnosti kako ne bismo više patili u slučaju da se razočaramo. U duhovnom životu, prijeti nam manjak nade, to jest nedostaje nam raspoloživosti prema onom neočekivanom. Kao da Bog nije dovoljno moćan ili slobodan da s nama izmisli neku budućnost drugačiju od one koju možemo izgraditi! Pa onda čitamo predivne duhovne tekstove i mislimo: «To je jako lijepo, ali nije za mene; Ne mogu ja to, nemojmo sanjariti! ‘’. Marta je bila kušana u Evanđelju kad ju je Isus upitao: «Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Umjesto da veli: ‘Da, Gospodine, vjerujem da možeš uskrisiti moga brata danas’, ona daje jednu ‘malenu’ ispovijest vjere: «Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« »S nama je ista stvar: Bog nam već danas obećava život vječni. A mi pristojno odvraćamo: ‘Hvala lijepa, ali ja to čuvam za vrijeme nakon moje smrti’. I tako dakle, propuštamo se nadati. Ili Ivan od Križa kaže, «A pošto, obzirom na Boga, koliko se duša više nada, toliko više dobiva… .» (Usp. na goru Karmel, III,7,2) Od Boga dobivamo onoliko koliko očekujemo! (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (samostan u Avonu).