Položaj tijela u molitvi i o molitvi sabranosti

U prošloj emisiji čuli smo kako Terezija ni u kom slučaju nije za to da se osoba forsira s obzirom na molitvu. Ona u više navrata stavlja naglasak baš na to da osoba ni pod koju cijenu ne forsira, jer forsiranje može biti samo kao nekakav asketski element koji ponekada može biti pozitivan, opet samo kao asketski element. Ali, redovito da se to ne čini. Osoba, ako nije kadra za sat vremena meditacije, neka se skrati. Nekada neka se skrati do najmanje mjere, jer bolje je u to vrijeme onda uzeti nešto drugo preko čega osoba može razviti svoj odnos s Bogom. Može i moliti, iako to nije ta redovita molitva, ali je bolje negoli s forsiranjem. Treba znati da je to jedna novost kod Terezije u onom vremenu, kada se naglašavalo, sv. Ignacije će reći da ako ne možeš moliti sat vremena, moli dva. Kod Terezije takvo nešto nema, nego naprotiv.

2) Drugi element koji nalazimo kod Terezije, i vrlo je važno za molitvu, je također – položaj tijela u molitvi. Terezija na tome ne inzistira toliko kao recimo neke istočnjačke metode, ali daje određenu važnost. Meditaciju je redovito obavljala sjedeći na petama. Jedna normalna pozicija u tom vremenu koja je bila preporučivana, a i ona sama je iskusila da joj taj stav jako odgovara s obzirom na otvorenost i na opuštenost. Vrijednost ove pozicije je jednostavno u jednom stavu osluškivanja, slušanja, primanja. Na procesu za njezinu beatifikaciju, sestre su spominjale da je najčešće molila tako, a nekada je znala moliti raširenih ruku, što je jedna isto karakteristična poza kršćanskih molitelja.

Preporučivala je još jedan mali detalj, a to je zatvoriti oči kod molitve, što omogućava jaču sabranost, poniranje u nutrinu ili kako ona kaže da se jače potanke vid očiju duše. Nisu to nikakvi odlučujući momenti i detalji, jer za nju nije bitno da li će netko stajati, klečati, sjediti.

Najbitnije je to da osoba bude otvorena slušanju, da bude u dijalogu s Bogom, da traži Njegovu volju, da može slušati njegove upute kada su u pitanju možda neke konkretne okolnosti u kojoj se nalazi neka osoba ili zajednica.

Na koncu daje ne malu važnost ambijentu za molitvu, preporučujući šutnju i samoću bilo u sobi, bilo u prirodi. Jasno da samoća doprinosi jačoj sabranosti, odnosno mogućnosti da se Boga lakše i vidi i čuje. No, i ovdje neće izostaviti naglasiti: „Bilo bi loše kada bi se molitva mogla obavljati samo na skrovitim mjestima, jer pravi ljubitelj svagda ljubi i misli na onoga koga voli.“ Vidimo opet, ona te elemente ne iznosi kao nešto što treba pod svaku cijenu, nego kao jedno malo vlastito iskustvo, olakšavajuće kada je u pitanju sabranost, kada je u pitanju otvorenost za slušanje.

U molitvenoj pedagogiji molitva sabranosti ima specifično značenje. To je hod ka interiorizaciji do kontemplativnih obilježja. Terezija govori o aktivnoj i pasivnoj sabranosti.

1) Aktivna sabranost

Označava napor osobe da sabere svoja osjetila u nutrini usredotočujući ih na meditirani objekt. To je zapravo ono što i sama riječ sabranost općenito u duhovnom govoru našega vremena znači: sabrati se, koncentrirati se.

2) Pasivna sabranost

Pasivna sabranost je posebna milost u kojoj Bog sabire čovjekova nutarnja i vanjska osjetila: to je mistični element sabranosti, ona je naziva kontemplativna sabranost – to je sabranost koja je čisti Božji dar i nadilazi naše sposobnosti.

Terezija više inzistira na ovoj asketskoj sabranosti, o tome što mi možemo učiniti da bi molitva bila što autentičnija. Ona ima jednu svoju definiciju molitve sabranosti koju nalazimo u Putu savršenosti, pogl. 28, br. 4; ona kaže: „…zove se sabranost, jer duša skuplja sve svoje moći i ulazi u sebe sa svojim Bogom, pa je brže pouči njezin božanski Učitelj.“