Pismo Jeana Vaniera


Odlomak današnjeg evanđelja govorio tome kako su dvojica apostola tražila visoke položaje u Božjem kraljevstvu, a mi Vam donosimo dijelove pisma Jeana Vaniera, osnivača Arke, koja se brine za one najslabije u društvu

… Boravak u Orvalu otkriva mi koliko volim Arku i Vjeru i Svjetlo. Otkrivam kako me je Bog pozvao živjeti te duboke odnose zajedništva koji izviru iz njegova srca s osobama s intelektualnim teškoćama ali i asistentima koji su također siromasi.

Sretan sam što nakon odmora sada iznova nalazim svoju kuću Val Fleuri, što živim s ranjenim i slabim osobama i što zajedno možemo svjedočiti našem svijetu o važnosti i vrijednosti njegovih najslabijih članova, ako ih doista želimo slušati, poštivati i biti u iskrenom odnosu s njima.

Sve to me podsjeća na razvoj same Arke, blagi razvoj. Na početku sam želio živjeti zajednicu koja svjedoči o Isusu, u Katoličkoj crkvi. Želio sam velikodušno živjeti s osobama s intelektualnim teškoćama i našim zajedničkim životom biti znak Evanđelja i Isusove prisutnosti u najslabijima. Arka je postupno otkrivala da je pozvana svjedočiti o vrijednosti upravo onih najslabijih, a ne o dobroti i vjeri onih koji s njima žive. Mnoge od tih osoba su vremenom dosegle istinsku ljudsku i duhovnu zrelost bez obzira na njihove ponekad i vrlo teške oblike oštećenja. Njihova spontanost, unutarnja sloboda, radost u odnosima i radost življenja, jednostavnost koji izviru iz autentičnih odnosa objavljuju drugačiji oblik života u našem društvu. Naslućujem da je mnogim ljudima našeg vremena dosta ovog stresnog, natjecateljskog života obilježenog snažnim individualizmom i slabljenjem obiteljskih i drugih veza. U potrazi su za drugačijim načinom života s manje potrošačkog duha a više međuljudskih odnosa, s manje osobnog uspjeha a više bivanja i življenja zajedno, s manje piramida po kojima se nekolicina snažnih i sposobnih osoba penje prema vrhu a više stvaranju tijela u kojem svi, jaki i slabi, nalaze svoje mjesto i zajedno proslavljaju zajedničku im ljudskost svjedočeći tako o putu mira.

Činjenica da Arka prihvaća muškarce i žene pripadnike različitih kršćanskih crkava, različitih religija i kultura (kako osobe s intelektualnim teškoćama tako i asistente), kao i to da su naše zajednice prisutne u mnogo različitih zemalja još je snažnije obilježila njezin razvoj. No razvoj Arke nije plod svjesnog promišljanja niti intelektualne vizije jedne osobe već iskustva sveopće ljudske patnje. Arka ne daje svjedočanstvo o isključivo katoličkoj vjeri već o preobrazbi ljudske slabosti i patnje u život po milosti Božjoj. Ne želim time umanjiti ulogu vjere, sjedinjenja s Bogom i duhovnog rasta. Naprotiv! Da bismo mogli živjeti u zajednici s osobama različitih kultura, vjerskih pripadnosti, sposobnosti i nesposobnosti, svaka osoba mora produbljavati vlastiti unutarnji život i vjeru čiji hod zajednica treba podupirati. Arka je jedna škola ljubavi u kojoj učimo voljeti drugoga koji je različit. Takav život od svake osobe zahtijeva rad na sebi. To znači gledati drugoga kao osobu u kojoj Bog prebiva, od koje možemo primati darove da bismo i sami rasli u ljubavi.

Ovaj razvoj zahtijeva puno poniznosti, određeno umiranje vlastitim interesima i rast u ljubavi.Jedan asistent u Arci prije nekoliko mjeseci svjedočio je pred jednom grupom osoba. Živio je našoj kući Forestière s osobama s vrlo teškim oblicima oštećenja. Povjerili su mu da se osobito brine za Francisku koju zovemo „bakom“ kuće. Ima 76 godina, teških višestrukih oštećenja, nepokretna i slijepa, bez mogućnosti verbalne komunikacije s okolinom. On je bio razočaran jer ga ona nimalo nije privlačila. No budući da su ga to tražili, vjerno je hranio „baku“ no pomalo teška srca. A onda je jednog dana ona stavila svoju ruku na njegovu i nasmiješila mu se. Bio je to, govorio je, čaroban trenutak, trenutak preobrazbe i milosti. Od tada je s radošću odlazio k njoj. Ona koju je smatrao teškom postala je blagoslov. Nije li u ovome svjedočanstvo Arke i Vjere i Svjetla? Postoji otajstvena moć koja izvire iz srca slabih osoba kao što je Francoise koje nas pozivaju na odnos, na jednu preobrazbu srca što može biti izvor novog načina življenja u našim društvima.

Karmel Bistrički