Opća struktura puta k savršenosti

U nekoliko jednostavnih riječi u Putu k savršenosti sažeta je metoda terezijanske molitve: „Zato se pobrinite, kćeri, budući da ste same, da imate društvo. A koje je bolje društvo od samoga Učitelja…? (P 26,1). I dalje: „Predočite sebi da je Gospodin uz vas…“(P 26,1). „Skupa hodajmo, Gospodine…“ (P 26,6). Ovaj snažan osjećaj 'prisutnosti' jest pravi 'uzročnik' terezijanskog mističnog iskustva.

I ne zaboravimo komentar Očenaša. Tumačenje koje daje Terezija o glavnoj kršćanskoj molitvi je slobodni komentar, s neprestanim spontanim molitvama kao digresijama. Tumačenje se proteže od 27. poglavlja do kraja Puta, uvijek s dugačkim zagradama i tekstovima o molitvi općenito i njezinim varijantama. Sve dotle dok čitatelj ne dobije osjećaj da taj komentar nije ništa drugo nego izgovor da slobodno i kako njoj odgovara govori o temi molitve. Ili o drugim temama kao što je euharistija: sama molitva za 'kruhom svagdašnjim' postaje izlika da govori o euharistiji (pog. 33-35.)

Egzistencijalno čitanje i učinci
Terezija daje svjedočanstvo na svakoj stranici koju je napisala. Sigurnost vjere koju neki danas traže, ne čuva se putem ideologija, krutih formula i točnih norma, već putem molitvenog iskustva, sakramentalnog života. Terezija, umjesto da tumači, diskutira ili pojašnjava i daje sve razumjeti, nudi nam svoje svjedočanstvo, navješćuje, prenosi, ispovijeda, zahvaljuje na daru Božje ljubavi, istine. Pjeva o milosrđu Gospodnjem na svoj način, da bi ga naviještala za obraćenje srca (C. Kaufmann).

„Terezija ne počinje govoriti da bi uklesala maksime budućim naraštajima, već to čini tako svježim i ženstvenim glasom koji se nameće samo ljepotom svojih predodžbi i svojih emocija, te se onomu tko čita širi srce, otvaraju mu se mnoga vrata za koja nije ni znao da postoje (…) Njezini spisi proizvode oslobađajući učinak. Odjedanput svijet se pretvara u sredstvo, ne u cilj, da se raste u ljubavi, da bude važnije biti nego imati, sve dok duša ne počne žarko letjeti u ljubavi i radosti što živi da bi tu ljubav uljepšala. Iz tog je razloga ona radosna svetica, kao što su to i njezine karmelićanke.“ (Jesús Cotta)
Točno u poglavljima od 36. – 42. Puta k savršenosti (u kojima se govori o temi časti, molitve, raznih napasti…),  nalazimo opise onoga što možemo nazvati 'učincima' kontemplacije. I među svim 'učincima', bez sumnje je najvažniji oprost (usp. osobito 36. poglavlje) i sposobnost opraštanja, a Terezija na njemu gorljivo inzistira.

Kontemplativna osoba može imati drugih 'mana i nesavršenosti', ali, po mišljenju naše Mističarke, nikada onu da ne zna oprostiti, „s ovom (manom) nisam vidjela nijednu (kontemplativnu osobu)“. I malo dalje Terezija inzistira: „Onaj tko bude primio veće milosti, neka pogleda kod sebe kako rastu ovi učinci; a ako kod sebe ne bude vidio nikakvoga, neka se jako poboji i neka ne vjeruje da su to darovi od Boga…“. (P 36,13)

Na kraju, istinska molitva ili mistično iskustvo mjeri se i očituje u svojim učincima. To je rješenje kojem se trajno utječu mistici. Jer ako je rečeno iskustvo od Boga, kaže Terezija, „nema se čega bojati, zato što sa sobom donosi poniznost“ (P 17,3). I dalje, „kada bi želja bila od Boga ne bi mu naškodila, donosi sa sobom svjetlost, razboritost i umjerenost.“ (P 19,13). Od Boga, koji je po svojoj vlastitoj naravi ljubav i čista pozitivnost, može doći samo pozitivnost i ljubav. Ili također, prema nedovršenom popisu što nam ga je ostavila Terezija: poniznost, svjetlost, umjerenost, sklad, ljubaznost… A prije svega oprost. Ponajviše oprost. Koji je najbožansvenija Božja osobina. Najčovječnija čovjekova stvar.