Očenaš u kršćanskoj tradiciji

Započeli smo u prošloj poruci s Terezijinim komentarom molitve Očenaš. Zanimljivo je poslušati o toj Isusovoj molitvi teološke komentare o . Zdenka Križića kao uvod u Terezijin komentar.
„S kakvom je pažnjom i pobožnošću Crkva čuvala Očenaš pokazuje i činjenica da je već od starine uključena u Euharistiju i liturgiju krštenja.Naime, tek nakon što su katekumeni bili kršteni molili su Očenaš. Kroz katekumenat su poučavani, Očenaš im se tumačio, ali su ga prvi puta molili tek u liturgiji krštenja.
Moći moliti Očenaš bio je privilegij. Crkva ga nije davala svima. Očenaš je bio jedna od najvećih dragocjenosti Crkve, rezerviran samo za njezine članove u punom smislu. I danas nam je u Euharistiji ostao mali trag toga: “Usuđujemo se govoriti…”. Zvati Boga “Ocem” je neizmjerni privilegij i dostojanstvo kršćanina. Molitva Očenaša nije primljena kao nešto revolucionarno. Nema ni jednog zaziva koji bi izazivao u onom vremenu škandal, sumnju, podozrivost, pa tako ni sam zaziv “Oče”, u odnosu prema Bogu. Nije nepoznat u Starom zavjetu. SZ je dosegao prilično visok stupanj svijesti s obzirom na Božje očinstvo. Mal 1,6 govori: “Sin časti Oca, a sluga gospodara. Ali ako sam ja Otac, gdje je čast moja?”
Pnz 32,6: “Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj?”
Iz 63,15-16: “Zar se susteglo ganuće tvog srca i samilost tvoja prema meni? Ali, sućuti nam svoje ne ustegni jer Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne spominje nas se Izrael; Jahve ti si naš Otac.”
Iz 64,7-8: “Lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločincima našim. Pa ipak naš si Otac, o Jahve; mi smo glina, a ti si naš lončar.”
Jr 31,9: “Evo u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam.”
Jr 31,20; Ps 2,7; 27,10; 68,6; 89,27-28; 103,13 itd.
Čak i židovska literatura iz tog vremena odaje vrlo visoku svijest učinka Božjeg, te se gotovo doimlje proročki. A pogotovo molitve u kojima se slavi Božja očinska ljubav, dobrota, milosrđe.
I pored tako visoke svijesti i poimanja Božjeg očinstva, s Isusovom objavom ta svijest kod učenika i u prvoj Crkvi bila je opet nešto drugo, daleko dublje i jače. To je zapravo svijest novog identiteta, identiteta novog stvaranja u Kristu Isusu: “Niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego novo stvorenje” (Gal 6,15). “Dakle, je li tko u Kristu nov je stvor. Staro uminu, novo gle nasta” (2 Kor 5,17).
Kršćanin je postao Isusov brat, i snagom te milosti dijete Božje: “Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29). Brata se ne može odreći, on ostaje brat.
Tako je u povijesti uspostavljen novi odnos između Boga i čovjeka: jedinorođenac je postao prvorođenac među mnogom braćom, a svi djeca istog Oca. Po Isusu kršćanin je postao na poseban, stvaran način, dijete Božje.
“Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1,12).
“Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1; vidi Ef 1,3-6; Gal 3,26-28).
Apostoli postaju glasnici te velike istine: Bog je Otac. “Vi kada molite, govorite ’Oče’.”  “A budući da ste sinovi odasla Bog u srca vaša duha Sina svoga koji kliče: Abba, Oče” (Gal 4,6).
Kršćanin je pozvan da viče, moli: Oče – Abba, jednako kao Isus.
U prvoj Crkvi zazvi “Abba!” je bio rezerviran za kršćane koji su se osjećali novim stvorenjima.
U židovskoj je pobožnosti bilo nezamislivo da bi se Bogu obraćalo s “Abba”, što je kućni naziv za tatu u pravom smislu. Kod njih je pojam Otac ostao bez sumnje samo u metaforičkom smislu.