Oče, sveti se ime tvoje

Terezija zaključuje, komentar prvog zaziva u Očenašu, riječima: „Uvijek sam nalazila toliko koristi od toga običaja povlačenja u sebe, pa me je to navelo da toliko oduljim… Okoristimo se svojim osjetilima za ono unutarnje. Ako netko bude govorio neka se nastoji sjetiti da Onoga s kime govori ima u samome sebi; bude li slušao, neka se sjeti da mora slušati onoga koji mu govori posve izbliza. Konačno, neka ima na pameti da može, ako hoće, ne odvojiti se nikada od tako dobroga društva i neka zažali, ako je na dulje vrijeme ostavio samoga svoga Oca kojega treba. Ako bude mogao mnogo puta na dan, ako ne neka bude barem malo“ (29,7).

Potom prelazi na komentar prve molbenice u odnosu na Boga: Sveti se ime tvoje.
Terezija govori o tome kako je važno znati što se traži u molitvi. „Tko je taj, koliko god nerazuman bio, koji, kada štogod traži od neke uvažene osobe, nije razmislio kako će ju moliti, zato da joj ugodi i da ne ispadne neugodan“ (30,1).
Ona naglašava kako je potrebno znati što je to što mi Boga molimo u bilo kojoj stvari. Prije svega potrebno je odvagnuti da  li je dobro to što molimo i da li je to u skladu sa Božjim željama.
Može se dogoditi da neku stvar molimo, a uopće nam nije prikladna, odnosno ne znamo što molimo. Petar je molio na Taboru da ostanu tamo stalno, ali se veli da nije znao što govori, odnosno što moli.
Često puta, kako veli Terezija, insistiramo na svojim željama, i ne primamo ono što nam Bog daje. „Vi znate nas, Gospodine moj, i da nismo tako predani volji vašega Oca, kao što ste bili vi, te da je bilo potrebno tražiti značajne stvari zato da zastanemo i pogledamo da li je za nas dobro ono što tražimo. Jer kakvi već jesmo, ako nam se ne dade ono što hoćemo s ovom slobodnom voljom koju imamo, nećemo primiti ono što nam Gospodin bude dao. Jer makar to bilo najbolje za nas, ali kako ne vidimo odmah novac u ruci, mislimo da nikada nećemo biti bogati“ (30,2).
Ovdje bismo to mogli potvrditi i slučajem biblijskog kralja Šaula koji traži magarice i proroka Samuela koji mu naviješta da će biti kralj…..
Stoga Terezija podsjeća: „Zato je dobro, kćeri, da razumijete ono što molite u Očenašu, da ne odbijete ono što vam Vječni Otac bude dao, i da dobro razmislite da li je za vas dobro ono što molite. Ako nije, nemojte to tražiti, već molite da vas Njegovo Veličanstvo prosvijetli… i pazite da to bude u skladu s voljom Božjom, kako se moli u ovoj molitvi“ (30,3).
Što tražimo kada molimo: „Sveti se ime tvoje“?
Nakon zaziva “Oče naš” slijede dvije odnosno tri želje djece Božje koje se odnose na Boga. Grčki glagol je u trećem licu imperativa: “Sveti se = neka se sveti”, “dođi = neka dođe”, “budi volja = neka bude”. To su želje, aspiracije djece Božje, koje se odnose na Boga: “tvoje ime”, “tvoje kraljevstvo”, “tvoja volja”.
Što želi onaj koji zaziva Boga “Oče”? To je instinktivna želja novog stvorenja koje je iskusilo ljepotu i dostojanstvo djeteta Božjeg. Zato je želja da Bog dovrši djelo koje je započeo u Isusu Kristu – da ga dovrši u životu onoga koji moli, ali i u povijesti spasenja o kojoj molitelj živi u smislu u kojem Pavao piše Filipljanima (1,6): “Uvjeren sam u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo dovršit će ga do dana Krista Isusa.”
Zapravo bi se želje mogle sažeti u ovome: “Oče, dovrši dobro djelo koje si započeo u Isusu Kristu za koga je sve stvoreno, zajedno s mojom braćom po Evanđelju.”
“Sveti se ime tvoje” tipična je hebrejska formulacija. Znamo da je “ime” Božje Bog sam, koji se objavljuje, Bog koji ima ime. Tako se ime Božje identificira sa samim Bogom do te mjere da se “ime” i “osoba” smjenjuju, ili stoje jedno uz drugo kao sinonimi.
Iz 60,9: “Zbog imena Jahve, Boga tvoga”.
Ps 76,2: “Na glasu je Bog u Judeji, u Izraelu veliko je ime njegovo.”
Nekada je “ime” Božje na neki način njegovo vanjsko lice koje on objavljuje.
Iz 59,19: “Sa zapada vidjet će ime Jahvino i slavu njegovu s istoka sunčanog”.
Ps 8,2: “Jahve, Gospode naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ.” (iz predavanja o. Zdenka Križića)