Obnovljeni Karmel u progonu i procvat

U prošloj emisiji smo započeli govoriti o početku progona mladog tek obnovljenog Karmela. No ono najgore tek je imalo doći. Sveti Ivan od Križa i otac Germano bili su uhvaćeni od „calzadosa“ i odvedeni u karmelićanski samostan u Avilu, tamo jezivo pretučeni i odvučeni u Toledo. Tu su Ivana zatvorili u malu ćeliju i izložili ga tri mjeseca nečovječnom  mučenju. Ispravno osuđujući takav položaj, Terezija piše: „Kad bi samo mogli biti oslobođeni iz ruku tih otaca! Bolje bi bilo da su kod Maura.“ Svetica se obratila kralju Filipu II. da pruži pomoć Ivanu, ali je čak i sam kralj bio bespomoćan, jer su karmelićani imali pravo da brata koji je skrenuo s puta disciplinski kazne. Nakon devet mjeseci zatvora, Ivan je noću uspio pobjeći spustivši se po užetu s prozora ćelije. Tražio je zaštitu kod reformiranih karmelićana u Toledu, zatim ga je katedralni zvonar Gonzales odveo u reformirani samostan u Almodovar.
    Neposredno prije tog strašnog vremena napisala je Terezija svoje remek-djelo. To je knjiga „El Castillo interior“ ili „Las Moradas“ („Duševni zamak“ ili „Stanovi“), alegorični opis mističnog razvoja duše. Pater Gracian se bojao da će njeni drugi spisi biti uništeni od inkvizicije, i zato joj je naredio da prikaže put svoje molitve. Počela je pisati 2. lipnja 1577.a završila 29. studenoga; no pet mjeseci morala je prekinuti, tako da je čitava knjiga bila napisana u četiri tjedna. Po pričanju očevidaca, svetica je pisala nevjerojatnom brzinom, ne ispravljajući ni jednu riječ; pri tom je njeno lice sjalo nadzemaljskim svjetlom i često je padala u zanos.
    „Mistična teologija“ njezine Vide i Camina de la perfecion ovdje je ponovljena, i to u još većoj jasnoći i pjesničkoj ljepoti. Ta knjiga šezdesetdvogodišnje karmelićanke pripada klasičnim djelima španjolske književnosti.
    Progoni terezijanske reforme bili su pojačani. 18. listopada 1578. objavljen je dekret o obnovi ublaženih pravila u svim karmelićanskim samostanima. Pater Gracian i drugi nadstojnici reda zatvoreni su u samostanima; majka Terezija dobila je nalog da se uputi u Toledo i da tamošnji samostan više ne napusti. Svetica je poslušala; njeno životno djelo je bilo prividno uništeno, njeni prijatelji bili su zatvoreni, sve se činilo izgubljenim. No Tereziju nije napuštala hrabrost te je pisala list za listom, svaki pun mudrosti, predanja i strpljivosti.
    Odjednom se borba okrenula u njenu korist. Za stvar „bosonogih“ zauzeo se don Luis de Mendoza; kralj Filip je zahtijevao da odluku o njihovim prilikama ne donese samo nuncij, nego vijeće s još pet redovnika. Nuncij je povukao dekret od 18. listopada 1578., a 22. lipnja 1580. papa Grgur XIII dopustio je konačno odvajanje karmelićana strogih i blagih pravila. Pater Gracian bio je imenovan provincijalom reformiranih karmelićana. Za Tereziju od Isusa ponovno su počela mučna putovanja po mračnim cestama Španjolske, rasprave i neprilike, svečana primanja. U veljači 1581. osnovala je svoj trinaesti ženski samostan u Villanuevi de la Jara, odakle je otputovala u Valladolid, gdje je tada bila nadstojnica njena nećakinja Maria de Ocamopo (koja je dala prvi povod za reformu). Tu je teško oboljela. Izgleda da je pretrpjela udarac kapi, koji ju je djelomično oduzeo i za duže vrijeme onemogućio njenu uobičajenu djelatnost. Trebalo je ustanoviti novi samostan u Palenciji, no – kako stoji u njenim bilješkama – bila je tako slaba da je pouzdanje koje joj je Bog inače kod njenih novoustanovljanja redovno davao, potpuno nestalo te joj se činilo nemogućim. Tada joj se dogodilo da je prilikom molitve čula riječi: „Što se bojiš? Kada sam te napustio?“ Pokajnički je otišla u Palenciju, gdje se nakon početnih teškoća sve okrenulo na dobro a narod je karmelićankama dao dokaza svog prijateljstva.