Obiteljsko zajedništvo u različitostima

Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu s radom je u četvrtak 28. kolovoza započela 43. obiteljska ljetna škola. Tema ovogodišnjega skupa koji se održava do nedjelje 31. kolovoza “Obiteljsko zajedništvo u različitostima” plod je rasprava i želja sudionika prošlogodišnje škole.

Naime, svjesni okruženja i svih njegovih pozitivnosti i negativnosti koje utječu na obitelj, pred sudionike ovogodišnje škole stavlja se tema promišljanja o različitostima kao izazovu za kvalitetu zajedništva. U tom je kontekstu u uvodnoj riječi mr. Josip Sremić istaknuo kako “zajedništvo možemo lako poistovjetiti s kršćanskom ljubavlju, gdje je ljubav tu je i zajedništvo. Mi ćemo se u našim razmišljanjima i razgovorima usredotočiti na različitosti i to kako u braku, tako i roditelja i djece, kao i u čitavoj obitelji. Učit ćemo koristiti prednosti i pomoć razlika, i promisliti kako nadilaziti njihove štetne momente. U tomu će imati veliku pomoć ljudsko iskustvo. Susrest ćemo se i s našim altruizmom koji olakšava prihvaćanje različitosti, i usmjerava ih na dobro braće i obiteljske zajednice”.

Mr. Sremić istaknuo je i važnost suočavanja s različitostima, što pokazuje “našu spremnost na promjene kod nas i pažnju na potrebe naših bližih. Prilagođavanje prema najbližima zahtijeva od nas mijenjanje, a ljubav ispunjavanje njihovih potreba. Tomu se sami nadamo od drugih”. U kratkome osvrtu na predloženi program Škole, mr. Sremić je podsjetio i na one “paralelne” škole, tj. program koji se priređuje u Markuševcu za mlade koji su na brizi sestara Male obitelji Bezgrješnog Srca Marijina, odnosno djecu predškolske i školske dobi čiji su program osmislile sestre Kćeri Božje ljubavi i njihove suradnice.

Uime zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića riječ blagoslova i pozdrava sudionicima Škole prenio je pomoćni biskup Valentin Pozaić, koji je prenio i pozdrave o. Jure Bosančića. Istaknuvši važnost održavanje Škole, mons. Pozaić posebno je ukazao na skorašnju izvanrednu Biskupsku sinodu koja će se u listopadu s temom “Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije” održati u Vatikanu, što je pak priprava za redovitu Sinodu o obitelji sljedeće godine. Sudionicima je skrenuo pozornost i na značenje obitelji u svjetlu enciklike pape Franje “Lumen fidei”.

U uvodnome predavanju “Kršćanska antropologija suživota s drugima. Važnost dijaloga za suživot u različitosti” dr. o. Anto Mišić pojasnio je sam pojam “kršćanska antropologija”, tj. koje je kršćansko poimanje čovjeka i kakvo je današnje društvo. Usredotočujući se na bit i svrhu dijaloga, istaknuo je “da bi dijalog bio uspješan i svrsishodan mora se znati što on jest a što nije, te kakav bi trebao biti. Dijalog je oznaka civiliziranosti i kulture, uljudnog ponašanja, poštovanja drugoga, a ne napadanja. Dijalog zahtijeva više slušanja, jer ako bi svi sugovornici govorili istodobno, bilo bi puno buke ali vrlo malo razgovora. Dijalog nije poučavanje, uključuje i spremnost učiti od drugih, jer samo od drugoga mogu doznati što on misli. Nije lako druge razumjeti, stoga umijeće dijaloga zahtijeva puno strpljivosti, povjerenja i hrabrosti. Istinski dijalog stvara ozračje otvorenosti i prijateljstva bez kojega bi svaki, a osobito religijski dijalog, ostao hladan, služben i besplodan. Otvorenost pripada samoj biti dijaloga, stoga iz njega nitko nije isključen, vrata dijaloga uvijek moraju biti svima otvorena”. Stoga je svrha dijaloga da se s drugima “osjećamo bolje, da postanemo svjesniji samih sebe i da budemo vjerniji svojim temeljnim vrijednostima, da postanemo vrjedniji”. Predavač je upozorio da se do toga “ne dolazi samo apstraktnim umovanjem”, već je važna otvorenost kao bitna oznaka dijaloga.

Osvrnuvši se na međureligijski dijalog, istaknuo je da su dijalog i suživot neki oblik religioznog djelovanja, svojevrsna liturgija, stoga je jasno da međureligijski dijalog nije rezerviran samo za stručnjake. Budući da je dijalog susret osoba, a ne obrana pravovjerja, te da čitav čovjek, kao čovjek, sudjeluje u dijalogu, nije ni moguće postati stručnjak za religijski dijalog, kao što se ne može postati stručnjak za ljubav prema bližnjemu. Religijski dijalog nije debatni klub ili politički sastanak, na kojem se raspravljaju i brane različite opcije suprotstavljenih strana. Pozornica dijaloga je život, sa svim svojim rizicima i iznenađenjima, na kojoj sudjeluju osobe. Susret među religijama je, poput života koji ne želi završiti smrću, u stalnom hodu prema naprijed. Svrha dijaloga nije postizavanje potpunog suglasja ili brisanje razlika među religijama, nego razumijevanje i ljubav. Svrha dijaloga nije učiniti dijalog suvišnim nego da postane način života. Svrha dijaloga je konačno stvaranje ozračja prijateljstva, povjerenja jednih u druge i zadovoljstva u suživotu, zaključio je dr. Mišić. (ika / gk)