Obiteljsko i društveno okruženje sv. Terezije Avilske

Sv. Terezija je rođena u Avili u Castilji (Španjolska), 28. ožujka 1515.,  a dobila je ime po svojim bakama, obje su se zvale Terezija. Otac joj je bio don Alonso Sanches de Cepeda, a  majka Beatrice de Ahumada. Naslov don je u to vrijeme u Španjolskoj bio znak visokoga plemstva. Terezija je krštena 4. travnja u župi svetoga Ivana Krstitelja. Njezin djed Juan iz Toleda se preselio u Avilu. Bio je obraćeni Židov koji je 1485. morao pred inkvizicijom ispovjediti čin pokornosti katoličkoj vjeri i Crkvi, njezin otac je tada imao 5 godina. Djed je bio bogati trgovac tkaninom.
Otac svete Terezije, plemić i velikoposjednik, prvi se put oženio Catalinom del Peso 1505., dvije godine kasnije ona umire i ostavlja dvoje djece: Juana i Mariju de Cepeda, a prema nekim izvorima imao je i treće dijete s prvom ženom. 1509. ponovno se oženio majkom svete Terezije Beatrice de Ahumada, iz tog braka rodilo se 9-ero djece – ukupno 9-ero braće i 3 sestre: Fernando 1510. god., Rodrigo 1511., Tereza 1515., Lorenzo 1518., Antonio 1520., Pedro 1521., Jeronim 1522., Augustin 1527., Ivana 1528. Svetica opisuje oca kao milosrdnoga prema siromasima, bolesnima i slugama (Ž 1,1) Majku opisuje kao kreposnu, jako poštenu, izrazito lijepu ženu, umrijet će nakon teške muke s 33 godine u kršćanskom duhu (Ž 1,2).
U toj španjolskoj pokrajini bilo je ratno i viteško ozračje, otac se vraćao iz rata protiv Navare kad se rodila Svetica. U to vrijeme bio je jedan opći zanos u Španjolskoj zbog otkrića Amerike, tih godina događala se i pobuna „comunerosa“.
Stil obiteljskog života bio je kršćanski i donekle prožet razmišljanjima o viteštvu. U očevoj kućnoj biblioteci uz pobožne knjige nalaze se i razni viteški romani kao i rukopisi o prekomorskom osvajanju. Naglašavanje tog duha u obiteljskom ozračju u cijeloj obitelji de Cepeda dovest će do neusklađena odnosa prema životu i svakodnevnici na uštrb idealiziranja jednog  takvog viteškog lika. Sedam sinova don Alonsa otići će u Ameriku kao konkvistadoir, a trojica će poginuti u raznim ratovima.
Na sam dan krštenja svete Terezije u Avili je posvećen samostan karmelićanki od Utjelovljenja u koji će ona  ući kao dvadesetogodišnjakinja.
U vrijeme kada je živjela sveta Terezija bila je velika kriza redovničkog života u Španjolskoj i Crkvi toga doba općenito. Svetica je bila duboko svjesna te krize koju je kao u nekom mističnom doživljaju pripisivala i svojoj grešnosti (Ž 30,8). Papa Leon X. upravo u godinama kada se rodila sveta Terezija govori o odsutnostima bilo kakvih pravila u većini samostana. U Španjolskoj je u to doba bilo više pokušaja obnove redovničkog života, među njima i obnova kardinala Cisnerosa i generala Audeta.
U spisima svete Terezije nalazimo tragove podsjećanja na takav stil života koje je ona susretala. Pismo 156,12 govori o tome kako mnogi samostani žive potpuno raspuštenim stilom života. U pismu 94,12 Svetica piše kako brojni posvećeni nanose Bogu velike uvrede. U pismu 440. piše kako bi bilo bolje da samostani budu razoreni nego da se u njima živi raspuštenim životom.
Uz sve navedene poteškoće u tom vremenu vlada i teološka nejasnoća o samoj naravi redovništva koje se smatralo „savršenim staležom“ za koji vrijede svi zahtjevi Evanđelja dok bi za druge vjernike vrijedio samo onaj dio koji se odnosi na zapovijedi. U takvu teološkom duhovnom ozračju lako je bilo uvidjeti rascjep između nedovoljnog svjedočenja života redovnika i redovnica i „savršenog staleža“, u jednom očitom farizeizmu. S druge strane opasnost je bila da se redovničko savršenstvo shvaća u pokori i vanjskom rigorizmu redovnika koji ih je u duhovnom smislu vodio prema elitizmu. Dakle, postojala je moralna i duhovna kriza, ali i kriza teologije redovništva, posebno nakon kritika Erazma Roterdamskog i Lutera. Oni su smatrali da kršćanstvo treba živjeti u zahtjevima s Evanđeljem, ali da je taj poziv da žive Evanđelje u cijelosti upućen svim kršćanima. Tadašnja teologija nije znala pronaći mjesto redovništvu u sklopu sveopćeg poziva te je izgledalo da redovništvo nema teološke temelje. U tom smislu oni su pokušaje obnove redovništva koji su  nastojali smo oko moralnoga i asketskoga vidika smatrali jednom vrstom oholosti i traženja savršenstva vlastitim nastojanjima. 
Svete Terezija će u tom društvenom, teološkom i duhovnom kontekstu prvo sama proživjeti, a onda i u obnovu karmelskoga reda utkati novost koja se temelji u osobno proživljenu odnosu Bogu posvećene duše i Krista u kategoriji poziva i odgovora kao jednoj vrsti prijateljstva i sve višeg rasta u ljubavi. Ta povezanost s Kristom koja se živi u karmelu trebala je odražavati otajstvo odnosa Krista i njegove Crkve zaručnice, ali ne u naglašavanju asketskog napora i pokorničkih strogosti, još manje u traženju vlastitoga ja, nego je sve to plod molitvenog života i prijateljstva duše s Kristom. Stoga je pogrešno misliti da je Terezija obnovila karmelski red samo jednostavnim povratkom na disciplinu izvornih pravila, nego je ona željela obnovu redovničkog života polazeći od familijarnosti druženja s Kristom kako se to proživljeno doživljavalo u razvoju duhovnog i molitvenog puta. U zamisli Terezijine obnove askeza je u službi ljubavi koja s vremenom postupno čisti i preobražava cijelo biće u Bogu.