O r d o a m o r i s (Poredak ljubavi) 1. dio


„Vrlina ima mnogo propovjednika, ali malo mučenika.“
Claude -Adrien Helvetius

U teškim trenucima današnje nastale situacije na širem društvenom planu, događaju se nesagledivi rascijepi i u samoj (nutarnjoj) jezgri čovjeka, obitelji, međuljudskim odnosima. Nadalje, nepatvorena je istina da za takvo nešto postoje mnogobrojni razlozi i uzroci, pokatkada neoprostivi propusti i nemari jednoga: pojedinca, društva, zajednice, naroda. Upravo polazeći s tom namjerom, svakako je nezaobilazno postaviti i nadasve od egzistencijalne važnosti pitanje žarišnoga „trenutka“: Kako posvijestiti nerijetko krivo tumačene i odbacivane općeljudske i evanđeoske vrijednosti. Nažalost, počesto pomanjkanje tih temeljnih vrijednosti u kolotečinama naših ulica, gradova, sela… neizostavno otvaraju sve strmije provalije, razaranja, naposljetku gubljenje zdrave vitalne duhovnosti i životnoga elana današnjega stubokom ugroženoga Čovjeka, generacija.

No, u svakome vremenu (epohi), ma koliko se ona na prvi pogled činila crnom, beznadnom…. utonulom, postoje i oni duhovi vremena koji ne posustaju, ne predaju se, žrtvujući sebe i svoje dragocjeno vrijeme, svoje nezaustavljive životne trenutke uz toplo ognjište svoga doma, ugodnoj atmosferi svojih bliskih prijatelja. U takvome odnosu prema Drugima, mali čovjek postaje glasnik Radosne vijesti Evanđelja u labirintima svakodnevnice. Jer se samo takvim potpunim predanjem, može premostiti nastali današnji jaz razdora u čovjeku, njegovome biću, naposljetku otajstvenoj jezgri njegova postojanja: srcu.

Evo, unatoč razlozima (kojih svatko ponaosob od nas vjerojatno može navesti na tisuće), ipak ne dopustimo da ne oslušnemo ove iskrene riječi zapisane tek na jednom listu papira. Zapravo treba samo malčice dublje posegnuti za istinskijim značenjima onoga što se htjelo izreći, a to je naprosto: Činiti dobro u duhu sebedarja, pri tome objedinjući sve dimenzije današnjega ranjenoga čovjekova Duha, kroz jedinstveno kršćansko: srce, misao, osjećaj. Misija svakoga čovjeka mogla bi se ponaprije prepoznati u svakodnevnom činjenju istinskoga dobra, a ne tek samo pokatkada i kada nam savjest hotimice u pojedinim trenucima života zatitra. Naprosto, kršćani nemaju tu povlasticu da se umore, i na samome koncu borbe predaju. Možemo pokleknuti. Zaplakati. Ali nikada predati… odustati. Okrenuti se… i otići!

Također je istina, da smo dosada nebrojeno puta u svojim nadama, u svojim iščekivanjima bili iznevjereni, izdani. Istina je, da je i naše povjerenje nemali broj puta bilo izigrano, te bačeno pod noge onima koji su se poprilično „izdašno“ okrijepili našim dobrim srcem, bratskom ljubavlju. No, sam Isus je imao u najžalosnijim trenucima svoga života u Getsemanskom vrtu neizmjerno pouzdanje u Njega, imajmo ga i mi, tek sitna gomilica sasvim običnih ljudi, skromnih radnika zapuštenih vinograda kraljevstva božjega. Ako se ikada u povijesti ljudskoga roda trebalo vratiti u vinograde, onda je možda sazrelo vrijeme, kucnuo pravi čas da to učinimo upravo u ovoj mučnoj socijalnoj situaciji napose svakoga čovjeka, vjernika, građanina ove napaćene zemlje. Što treba učiniti, zapravo tako malo: Pokreniti svoje na trenutak zanijemjelo ljudsko srce!

 Znamo da je ponekada tako teško sagnuti se, i podići to malo gorušičino zrno. Prihvatiti taj Isusov dragocjeni biser predanosti, žrtve, patnje. No, također znamo da se uvijek bezbolnije podnosi breme života u neizmjernoj ljubavi prema Čovjeku koji drhće pored nas. A mi, što činimo? Priznajmo makar sami sebi, u gluhoj intimi svoje sobe: Ništa! Prolazimo pognute glave, ne obazirući se, a možda je danas upravo naša jedina kršćanska dužnost utkana u svačiju molitvu: Obazrijeti se… i učiniti taj jedan korak, jednu riječ: Kako si… Molim te, reci mi, kako ti mogu pomoći? Naprosto, živo kršćanstvo da bi se u svim dimenzijama stubokom ispunilo kao čudesni fenomen života, prije svega mora imati u svojim temeljnim jezgrama žive kršćane. A ima li ih… na to pitanje neka svatko sam sebi odgovori!

Kraj 1. dijela…