O molitvi kod sv. Terezije Avilske

Danas ćemo govoriti o slici kao trećem pedagoškom sredstvu za molitvu o kojem govori sveta Terezija. S ciljem da blago privuče vanjska i unutarnja osjetila, da sabere misao, da pomogne odgoj kontemplativnog pogleda, Terezija preporučuje upotrebu slika, pa u Putu k savršenosti kaže: “Ono što možete učiniti da vam bude od pomoći u tome jest da nastojite nositi neki lik ili sliku ovoga Gospodina, koja bude po vašem ukusu, ali ne da je nosite na grudima i ne pogledate je nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njime, zato što će vam On udijeliti što ćete Mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom?” (Put 26,9)

I ova Terezijina uputa je vrlo konkretna i nadahnuta je njezinim iskustvom, a potvrđena je dugom tradicijom Crkve koja je već od ranih početaka počela upotrebljavati slike kao sredstva koja pomažu pristup Bogu. Terezija je imala veliku ljubav prema slikama. Tako postoje mnogobrojne slike koje su Tereziji bile vrlo drage i u tome se nalazi u jednoj polemici s protestantima koji odbacuju ovo sredstvo posredovanja. Tereziji sam Isus progovara da posjedovanje slika nije nikakva nesavršenost i kaže joj da ne ostavlja ništa ono što bi moglo razbuditi ljubav (usp. Relazione 30). Slike su imale veliki utjecaj u Terezijinu životu već od samih početaka. Terezija je započela svoj molitveni odnos s Kristom po jednoj slici koja se nalazila u kući njezinog oca i koju je ponijela sa sobom u samostan Utjelovljenja. Ta slika prikazivala je evanđeosku scenu Isus i Samaritanka pokraj Jakovljevog zdenca. Instinktivno je se Terezija poistovjetila s likom Samaritanke; prešla je sa gledanja na identifikaciju, na razgovor. Možda se upravo u toj sceni, koja se dogodila još u djetinjstvu može pronaći korijen njezinog poimanja molitve kao razgovora s Kristom. O tome susretu Isusa i Samaritanke Terezija kaže: “Koliko li se puta sjetim žive vode o kojoj je Gospodin govorio Samarijanki! Eto, oduševljena sam onim evanđeoskim odlomkom. To sam, zaista, bila od najranijega djetinjstva. premda nisam shvaćala kao sada ovo dobro, puno puta molila sam Gospodina da mi dade one vode, te sam je uvijek imala pred očima, s ovim riječima, kad je Gospodin stigao do zdenca: Domine, da mihi aquam” (Ž 30,19)..


Prema tome cilj slike je: uprisutniti Gospodina, poosobiti odnos s njime, odgojiti se na pogleda ljubavi koji zatim treba biti poonutarnjen. Terezijanska molitva upravo teži da bude u kontemplativnoj jednostavnosti preplitanje pogleda, govor očiju koji upravo započinje vanjskim motrenjem slike da bi postao unutarnji pogled.
Jedan primjer upotrebe slika i izvanjskih sredstava kao vrlo potrebnih za privođenje Bogu imamo u životu Bl. Alojzija Stepinca. On je uvijek upotrebljavao slike kao sredstvo za posredovanje do Boga. Iznad kreveta, u Krašiću nalazila mu je se uvijek slika koju je njegova majka donijela u njihovu kuću kada se udala. Vodio je procesije sa kipom Majke Božje, poticao je na podizanje raspela i kapelica na pojedinim prikladnim mjestima. Sve ovo ukazuje nam na važnost vanjskih znakova, na važnost križeva na raskršćima i sl. – to je vrlo potrebno i nije dobro spiritualizirati. Nama ljudima su ta sredstva potrebna. Slično kao što u ovozemaljskom putovanju imamo i potrebu sakramenta. Dakle konkretno – dobro je imati neku sliku Isusovu koja nam se sviđa uza sebe i tijekom dana je u više navrata pogledati, razgovarati s Njime kao što se razgovara s osobama.

Četvrto pedagoško sredstvo koje nudi Terezija je ponavljanje kratkih riječi
Terezija je dosta često upotrebljavala ovu jednostavnu i tradicionalnu metodu trajnog ponavljanja određenih biblijskih rečenica, odlomaka psalama ili liturgijskih molitava. U tim ponavljanjima ponekad je imala snažna kontemplativna iskustva. Mnogi izrazi iz psalama duboku su ušle u Terezijinu molitvu. Tako npr. u njezinim Esclamacijama kao da teku riječi nadahnute tekstovima sv. pisma. Time se pokazuje da je to plod njihovih dugih razmatranja i duhovnih iskustava. Kao što je Marija u svome hvalospjevu, kada je hvalila Gospodina prerekla mnoštvo riječi Sv. pisma i što je pokazivalo da je o njima doista razmatrala i bila sva uronjena u njih. Slično se može reći i o Terezijinom iskustvu. Iz liturgije je naročito štovala riječi iz Slave koje kažu: “Jer ti si jedini svet”. Jednako tako motrila je i riječi iz Vjerovanja: “I njegovu kraljevstvu neće biti kraja”. Posebnu pobožnost imala je Terezija prema riječima Marijinog hvalospjeva “Veliča”. Marija od sv. Josipa se prisjeća da je često vidjela kako Terezija tihim glasom i velikom pobožnošću ponavlja riječi Hvalospjeva: “Veliča duša moja Gospodina”. Upravo o tim riječima imala je Terezija i dva mistična iskustva kako to donosi u svojim Izvješćima (Relazioni 29,2 i 61).

Prema tome, radi se o tome da se uzmu kratke rečenice, da se na njima zaustavi, da ih se uživa. Terezija je tako činila i kada je više puta ponavlja jednu riječ ima je iskustvo koje je ovako opisala: “Vrlo je sklon oslobađati nas napora. Makar Mu to kroz jedan sat ne kažemo više od jedanput, dosta je shvatimo da smo s Njime, kao ono što Ga molimo, te volju da nam to dade i kako je rado s nama; nije prijatelj toga da sebi razbijamo glavu govoreći Mu mnogo” (Put  29,6, usp. također i Put 31,3; 29,7).

O molitvi kod sv. Terezije Avilske

Knjige koje je Terezija najviše voljela upotrebljavati bile su: 1) evanđelje, 2) knjige o Kristu, 3) liturgijske knjige.

Evanđelje (povijesni Krist) – Terezija priznaje jedino povijesnog Krista, Krista čovjeka (naravno i kao Boga). S evanđeljem se za Tereziju ništa ne može usporediti. Evanđelja su na prvom mjestu. Kaže ona: “Uvijek sam voljela riječi evanđelja koje su mi u svakoj prilici donijele više sabranosti nego knjige koje su bile vrlo dobro napisane”. Pa ipak voljela je čitati djelo Ludolfa Saskog “Život Kristov”. Čitala je i liturgijske knjige. Veliku pažnju posvećuje točnosti obreda. U liturgiji će prepoznati otajstvenog Krista. Zanimali su je osobito uvodi u liturgiju.
b) Druga medijacija o kojoj Terezija govori je priroda, priroda je otvorena knjiga koja govori o Bogu.
Motrenje prirode bilo je za sv. Tereziju jedna otvorena knjiga koja je govorila o Bogu. Na početku svoje molitva mogla je uroniti u Boga po motrenju njegovih stvorenja. Tako kaže ona: “Meni je jednako tako koristilo gledati polje, vodu ili cvijeće. U tim sam se stvarima prisjećala Stvoritelja; hoću reći da su me poticale i sabirale te služile kao knjiga” (Ž 9,5). Terezija je bila, poput Ivana od Križa, zaljubljena u prirodu. Za svoj prvi samostan sv. Josipa pobrinula se da mora imati vrt. Terezija nas uči moliti s prirodom. Ova njezina sklonost nam objašnjava zbog čega je toliko inzistirala na vrtu kojega trebaju imati samostani. Uživala je kada je mogla motriti lijepe panorame. Posebnu sklonost imala je prema vodi, u kojoj je otkrila tajne komunikacije s Bogom. U raznim prilikama ponavlja savjet da se koncentrira na promatranje prirode koja objavljuje ne samo djelovanje Stvoritelja, nego i tajne njegove komunikacije s ljudima.
U Zamku duše u kojemu naveliko upotrebljava simbolizme, koje je preuzela iz motrenja prirode, Terezija nas poziva da otkrijemo tajne Božje koje su utisnute u njegovim stvorenjima: “U svemu onome što je stvorio, tako velik Bog, tako mudar, mora biti mnoštvo tajni kojima se možemo okoristiti, a tako i čine oni koji to shvaćaju, iako vjerujem da u svakoj stvarčici koju je Bog stvorio ima više od onoga što se zamjećuje, makar to bio i mravić” (Zamak IV 2,2).
Terezija nas na taj način poziva da naša unutarnja i vanjska osjetila uronimo u motrenje prirode da bismo ušli u kontakt s Bogom, da pronađemo u svakome stvorenju objavu njegove ljubavi, da otkrijemo tajne njegove komunikacije s ljudima, jer sve što postoji prožeto je njegovom prisutnošću.
Prema tome, za Tereziju
a) Priroda je mjesto gdje je Bog ostavio svoj trag.
b) Priroda je način Božjeg komuniciranja, (ona je otvorena knjiga o Bogu ).
 Terezija navodi tri mjesta gdje je to prepoznatljivo: – livada, voda, cvijeće (Ž 9,5);
To troje nam treba da bi učili moliti s prirodom. Kad govori o podizanju romitorija, meditativnih kućica, govori o mjestu gdje je osoba stopljena s prirodom što je, ustvari, i smisao romitorija. Voda je tajna Božjeg darivanja čovjeku. Sv. Ivan Ev. govori o njoj kao o misteriju. Ne znamo je Terezija mislila na vodu iz boka Kristova ili pak krsnu vodu, ili vodu nad kojom je lebdio Duh Sveti.
U prirodi ima mnoštvo Božjih tajni. One su tu da nas obraduju, stoga ih treba otkrivati. Terezija zastaje pred tajnom stvorenoga i kaže da je to čudesno. Pitati nam je se: Kakav proces primijeniti u ovome slučaju? Ona savjetuje: 1. ući cjelovito u prirodu, 2. otkrivati tragove za susret, 3. otkrivati objavu ljubavi u prirodi, (priroda je za čovjeka, a to je liturgija odlično ugradila uzimajući razne stvorene stvarnosti kao voda, kruh, vino, ulje i sl.),
 

O molitvi kod sv. Terezije Avilske

Sabranosti u molitvi svakako pomaže i položaj našega tijela u molitvi. Postoje različiti stavovi tijela u molitvi. Od sjedenja i stajanja, klečanja pa do ležanja. U dominikanskoj tradiciji postoje vrlo razvijeni ti stavovi tijela u molitvi, a ulogu tijela u molitvi, na poseban način su razvili učitelji molitve na istoku. Istina je da sv. Terezija ne govori puno o položaju tijela u molitvi u odnosu na istočne metode. Ono što znamo, a to je da je sv. Terezija molila u položaju koji se danas naziva “karmelski stav”, tj. sjedeći na petama. Bila je to u ono doba jedna normalna pozicija za pisanje i molitvu, koja se danas savjetuje od učitelja meditacije. Vrijednosti ove pozicije su određena relaksiranost tijela, sniženje težišta tijela, stav očekivanja, slušanja, primanja. Ovaj Terezijin položaj tijela u molitvi podržava nepokretnost, mir tijela, progresivni mir koji se osjeća na emocionalnoj i živčanoj razini. Taj položaj podupire to sjedinjenje u kojemu se čini da je čovjek koncentriran kao u jednoj točki. Terezija nam govori o sličnim iskustvima: “Onaj koji moli ne usudi se niti pomaknuti niti se premjestiti jer joj se čini da joj to dobro treba nestati između ruku; ponekad ne bi željela niti disati…” (V 15,1). Ili: “Oni koji s nalaze u tome stanju ne bi htjeli da se tijelo miče, jer im se čini da će izgubiti onaj mir, te se zbog toga ne usuđuju pomaknuti” (Put 31,3). Radi se o zadobivanju vlasti nad vlastitim tijelom koja može biti viđena kao pobjeda: “Čini se da duša shvaća da se ojačava i da zadobiva snagu na račun tijela ostavljajući ga samim oslabljenim i zadobivajući u molitvi sile protiv njega”. (Put 24,5).
        Dakle, između tijela i duše u molitvi ne postoji nikakva razjedinjenost nego mudra integracija, progresivno preuzimanje vanjskih osjetila i može se reći, u onoj mjeri u kojoj raste molitva, utoliko se također i tijelu daje mir i radost (Usp. IV 2,4) (Molitva – produhovljuje tijelo. Molitva mijenja i vanjski izgled čovjeka. Kroz tijelo prosijava kao neki sjaj. Zbog toga se sveci i slikaju sa aurama).
Terezija o ulozi tijela govori kada govori da je na početku potrebno napraviti znak križa i zatvoriti oči. Jedno svjedočanstvo s. Ane od sv. Josipa govori da je Terezija ponekad molila s rukama upravljenim u nebo, u poziciji koja je karakteristična za molitelja kršćanina.
    Za molitvu je važan i ambijent u kojoj se ona obavlja.
Ambijent molitve
Za obavljanje molitve Terezija predlaže jedno tiho mjesto kao samoća vlastite sobe, kapela ili prostor u prirodi. Ali jednako tako, uvjerena je da se posvuda može moliti, pa kaže: “Bilo bi jako teško kada bi se samo u skrovištima moglo moliti!; a razlog tomu je što “onaj koji zaista ljubi nikada ne prestaje da ljubi i misli uvijek na Ljubljenoga na bilo kojem mjestu se nalazi” (F 5,16).
Sredstva za koncentraciju u molitvi
U hodu prema sabiranju, koje je duga etapa, nakon savladavanja psihofizičkih uvjetovanja, važna je pažnja na unutarnja i vanjska osjetila koja trebaju biti blago nošena prema objektu molitve, odnosno prema prisutnosti Drugoga, prema Onome od koga znamo da smo ljubljeni. Zbog toga Terezija nudi jedno sredstvo preobrazbe funkcije vanjskih osjetila: “gledanja”, “govorenja”, “slušanja”. Relativno lakše se naučiti na šutnju, nego što je “preobratiti” funkcije unutarnjih osjetila: razum, volja, fantazija. Posebno fantazija, prema Tereziji je ona koju je najteže savladati. Sredstva koja su ponuđena za molitvu imaju tu prvu psihološku funkciju: ponuditi vanjskim i unutarnjim osjetilima mogućnost djelovanja koji bi ih usmjerio na Boga. Potrebno je pronaći Boga po posredovanjima njegove prisutnosti da bi se prispjelo do zajedništva s njime unutar nas, u našoj najdubljoj intimnosti. Terezija nas uči da molimo služeći se sredstvima koja su prikladna kao posrednici da nas dovedu do zajedništva s Bogom. Ona ih navodi nekoliko a poznate su po nazivom Terezijine medijacije za sabranost.
Prva od njih je
a) Knjiga. U svome dugotrajnom mučenju od početaka svoga života molitve Terezija je našla pomoć u knjigama. Pa tako kaže: “Nikada se nisam usuđivala početi moliti bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi, kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom, koje je bilo poput društva ili štita na koji sam trebala primati udarce mnoštva misli, bivala sam utješena. Jer suhoća ne bijaše ono uobičajeno, ali je bijaše uvijek kada bi mi nedostajala knjiga, jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bih ih počimala sabirati i gotovo umiljavanjem voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije bilo potrebno ništa više. nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti koju bi mi udjeljivao Gospodin”. (Ž 4,9). Iz toga njezinog iskustva ona i daje savjet za molitvu: “Velika je pomoć uzeti dobru knjigu na narodnom jeziku za sabiranje misli i za dobru usmenu molitvu” (Ž 26,10).

O molitvi kod sv. Terezije Avilske

Ustrajnost u molitvi, prema sv. Tereziji, treba pratiti strpljiva povjerljiva poniznost. Ona kaže: “Radi se o velikim naporima, koji nisu međutim bez nagrade… Ali, kao što sam jasno vidjela, Gospodin ih ne ostavlja bez velike nagrade, čak za ovoga života. Ne, nema sumnje: samo jedan sat slasti koje mi je Gospodin poslije dao bile su mi dovoljne da mi se čini da su plaćene sve tjeskobe koje sam dugo pretrpjela ustrajući u molitvi.”(Ž 11,11)

Isus je pobijedio po poniznoj i ljubavnoj strpljivosti. Isti stav osigurati će duši pobjedu protiv unutarnjih i vanjskih prepreka koje je ometaju u njezinom sjedinjenju s Bogom. U Zamku duše sv. Terezija sažimlje svoju misao:
“A ono što je tako mučno za mene, mislim da će možda biti i za vas, pa to spominjem tu i tamo zato da vam možda uspijem nekad dati da shvatite kako je to neizbježno, te da vas ne uznemiri i ražalosti, već da pustimo da se okreće ovo mlinsko čeketalo i meljimo svoje brašno, dopuštajući da djeluju naš razum i volja. Ima i razlika u ovoj smetnji, ovisno o zdravlju i vremenima. Neka trpi jadna duša makar u tome ne imala grijeha, jer ćemo počiniti druge, zbog čega je pravo da imamo strpljenja. A zato što nije dosta ono što pročitamo i ono što nam savjetuju, a to je da se ne obaziremo na ove misli, za nas koje malo znamo ne čini mi se izgubljenim sve ovo vrijeme koje trošim da vam to bolje objasnim i da vas u tome utješim; no dok nas Gospodin ne htjedne prosvijetliti, malo koristi. Međutim, potrebno je i Njegovo Veličanstvo hoće da nađemo sredstva i da upoznamo sami sebe, a ono što čini naša imaginacija, narav i nečastivi, nemojmo pripisivati u grijeh duši. (Zamak IV, I, 13, 14)
       

Za obavljanje konkretne molitve Terezija nudi neke savjete koji mogu puno pomoći
        a) Za redovito obavljanje osobne produžene molitve kao što je ova Terezijina molitva traži se fizička i psihička uravnoteženost. Osobe koje su fizički poprilično umorne ili slabog mentalnog zdravlja ne mogu je s korišću prakticirati, naprotiv kod njih takva molitva može dovesti do ozbiljnih opasnosti. Za Tereziju molitva nikada nije neko sredstvo mrtvenja ili neke prisile iako je vrlo potrebna ustrajnost.
        Sv. Terezija savjetuje promišljenost, a to znači uravnoteženost, dobar smisao, pravu mjeru, respektiranje osoba i njihovog karaktera, ali također i pažnja da se ne dopusti prijevara od jednog određenog laksizma u primjeni tih savjeta. Reći će Terezija: “Rekla sam neka bude 'promišljenosti', jer će to gdjekada nečastivi napraviti. Prema tome, niti je dobro svaki put ostaviti molitvu kada se javlja velika rastresenost i nesređenost razuma niti pak svaki put nagoniti dušu na ono što ne može” (Ž 11,16).

Terezijin savjet je nadopunjen s određenim praktičnim usmjerenjima koji zajedno s duhovnom koristi pomažu određenom uravnoteženju između duše i tijela, pa kaže Terezija: “Ima i drugih izvanjskih stvari, kao djela milosrđa i duhovno čitanje, premda nekada neće biti ni za to. Neka tada radi Božje ljubavi služi tijelu, zato da bi to poslije jače služilo duši, te neka se prihvati kakvih svetih razbibriga u razgovorima, koji će to biti, ili neka pođe u polje, kako već bude savjetovao ispovjednik. A u svemu je velika stvar iskustvo, jer govori što nam priliči, i u svemu se služi Bogu. Sladak je njegov jaram i velik je dobitak ne navlačiti dušu, kako se to kaže, već je voditi s blagošću za njezinu veću korist”. (Ž 11,16).

Sv. Terezija, dakle savjetuje da se ne treba uznemiravati, niti prisiljavati dušu nego treba moliti kako se može ili se posvetiti drugim dobrim djelima. Prema tome, redovito i produženo prakticiranje molitve zahtijeva jednu određenu fizičku i psihičku rasterećenost koja treba paziti na moguće poteškoće u odnosu na dane u kojima molitva postaje teža zbog fizičkog ili psihološkog stanja. Zbog toga je potrebno posvetiti se nekim drugim kreposnim djelima ili rekreaciji i opuštanju na taj način da se u drugim trenutcima može bolje moliti. I kako kaže p. Jesus Castellano bio bi grijeh protiv same molitve, ako bi je se, ne vodeći brige o ovim objektivnim i subjektivnim poteškoćama učinilo teškom i odbojnom da se više nema volje moliti.

 

O molitvi kod sv. Terezije Avilske

Što je molitva za Tereziju? Prema Tereziji molitva nije nešto nimalo lagano. U molitvi se javljaju razne poteškoće koje imaju razne uzroke. Postoje namjerni uzroci rastresenosti i suhoća te nenamjerni. Namjerni su nemar da odbacimo rastresenost, znatna propuštanja duhovnog čitanja i priprave da bi se osigurala hrana razmatranju, rastreseno ponašanje u svakodnevnom životu, trajno popuštanje vlasti osjetilima. O tim namjernim uzrocima nismo posebno govorili jer je jasno što trebamo učiniti. Ako ne učinimo, sami smo krivi i odgovorni.
Ovdje je riječ o onim rastresenostima koje neposredno ne ovise o čovjekovoj volji.

Pogledajmo sada koje pomoći i savjete Terezija nudi, što i kako učiniti kada smo rastreseni u molitvi i kada nadođe suhoća.
Sv. Terezija daje savjete duši koja je pokazala dobru volju u vjernosti sabiranja, duhovnog čitanja i molitve, želeći joj pomoći da nadvlada ove suhoće. I želi pomoći dušama da se nauče boriti s ovim neželjenim rastresenostima i suhoćama.
1.  Promišljenost – Diskrecija

Kako smo vidjeli u ispitivanju uzroka rastresenosti, postoje mnogi koje ne možemo kontrolirati niti s velikim naporom volje. Radi se o nesposobnosti moći nasuprot nadnaravnih istina, o naravnoj nestabilnosti, o fizičkim nedostatcima ili utjecajima đavla. Bilo bi oholo i preuzeto misliti da bismo mogli upotrijebiti silu da bismo ih pobijedili. Ovo uvjerenje treba nadahnuti svu našu borbu protiv rastresenosti i da bismo mogli djelovati s diskrecijom, jer jedino to je ono što je moguće. Ali poslušajmo što o tome kaže sv. Terezija:
“A u muci koju zadaje onome koji to ima, vidjet će da to nije njegovom krivnjom i neka se ne gnjavi, jer je to još gore, niti neka se ne trudi da dovede razumu onoga koji ga tada nema, prema njegovu shvaćanju, već neka moli kako mogne. Čak neka i ne moli, već neka kao bolesnica nastoji pružiti olakšanje svojoj duši; neka se bavi kakvim drugim kreposnim poslom.” (Put 24, 5)
Za svladavanje određenih poteškoća ponekad će trebati doista prosvjetljenja, a ponekad i će biti i neophodna i suradnja drugih da dođemo do pravoga zaključka.
2. Ustrajnost
Diskrecija nije usmjerena na to da pospješi lijenost nego da učini mogućom ustrajnost. (Ustrajnost je potpuno neophodna). I sv. Terezija se ne umara ponavljajući ovu istinu. Jednom je napisala: “Sve prolazi. Strpljivošću sve postižemo.”. I to je doista neophodno za svaki uspjeh, a posebno za molitvu. I zbog toga je potrebno ustrajati u molitvi, ne sustajati unatoč svih problema i poteškoća. Sv. Terezija dobila je svoja nadnaravna bogatstva, posebno zahvaljujući ustrajnosti. I sama kaže da je bilo malo dana u kojima nije puno vremena posvetila molitvi, osim kada je bila vrlo boležljiva ili vrlo zauzeta.
Najveća napast u životu bila je da ostane više od godinu dana bez molitve jer joj se to činilo poniznijim.

Ta ustrajnost se treba protegnuti ne samo na vježbanje u molitvi, nego i na askezu sabiranja koja je treba pratiti. Treba bdjeti nad vlastitim osjetilima tijekom dana i kloniti se prilika koje rastresaju i što je češće moguće svratiti svoje misli na Isusa upotrijebivši koji zaziv. Isuse ja te ljubim. Isuse ja te volim ili slično.
Kratko rečeno ustrajnost je prijeko potrebna za uspjeh molitve.