O molitvi kod sv. Terezije Avilske (9)

Osobna molitvena formacija nalazi svoju važnu nadopunu u grupnoj formaciji onih koji su pozvani zajedničarski živjeti iskustvo na putu molitve.
Terezija zna da na putu molitve samotni putnik neizbježno posrće pred poteškoćama koje taj poduhvat nosi sa sobom. Odatle potreba da se nađe tkogod tko će nas pratiti, tko će nam iz solidarnosti «štititi leđa» – kako kaže Terezija.
«Sama za se mogu reći: da mi Gospodin nije otkrio ovu istinu i pružio priliku da razgovaram često s ljudima od molitve, padajući i dižući se bila bih se naposljetku sunovratila u pakao. Za padati sam naime imala mnogo prijatelja, a za ustati bila sam tako osamljena, te se sada čudim što nisam ostala ležeći za vazda» (Ž 7,22).
Stvarno, «veliko je zlo za dušu naći se sama usred mnogih opasnosti», «zato bih savjetovala onima koji se posvećuju molitvi, posebice na početku, da si nađu s kime mogu prijateljevati i razgovarati o toj stvari». Terezija inzistira: «To je jako važna stvar… ne znam kako da ju dovoljno preporučim». «Nužno je da se međusobno pomažu oni koji ga žele služiti, žele li napredovati». «Potrebno je tražiti društvo koje će pružiti zaštitu dok se duša ne očvrsne… inače će se naći u velikoj tjeskobi». «Ljubav raste u zajedništvu, iz kojeg se rađa tisuću dobara koja se ne bih usudila spominjati da ih nisam sama iskustvom spoznala» (Život 7,20-22).
Terezijin ideal da uspostavi malu grupu koja bi zajedničarski prakticirala molitveni put postao je stvarnost u njezinom prvom Karmelu Sv. Josipa, koji je prije svega morao odgovarati temeljnom načelu: molitva i to osobna je temelj i središte svega, a ima za cilj da se Isus trajno uprisutni u životu zajednice.
Terezija je bila zadovoljna jer je bila okružena onima kojima je stalo do zajedničkog služenja Bogu. Dakle, za Tereziju molitva je usko povezana sa životom, ali Terezija ima jednu posebnu metodu molitve koju je prakticirala i koju preporuča i drugima. Taj način molitve Terezija naziva molitvom razmatranja ili sabranosti.
Molitva razmatranja ima svoje stupnjeve. Kad se ona predstavlja kao molitva početnika dobro je pribjeći metodama kako bi naučili umijeće molitve. Molitva, otajstveni dijalog između Boga i duše, izgleda pun obaveza. Ipak molitva prelazi u ljubavni dijalog između Boga i duše i pomalo se pojednostavljuje. Bog je onaj koji je prvi pokretač molitve, ali čovjek treba učiniti ono što je do njega. Kako bi naučili i pridonijeli umijeću molitve, u koliko to ovisi od ljudskog čimbenika, preporučuju se metode molitve. Treba odmah napomenuti da metoda molitve nije jedino sredstvo za sve molitelje. U mnogim slučajevima zato može metoda molitve biti zamijenjena drugim pomagalima, već prema konkretnim okolnostima pojedinih molitelja. Ipak, u većini slučajeva, metoda molitve predstavlja se normalno sredstvo koje može pomoći kako bi naučili umijeće molitve.
Sveta Terezija nam nije u svojim djelima ostavila ni jednu metodu molitve, iako nam je ostavile elemente za metodičku molitvu. Svetica ipak preporučuje metode molitve i upućuje na knjige, koje su u njezino vrijeme govorile o metodi molitve (Put Savršenosti, 19,1.).
Preporučujući razne metode molitve sveta Terezija upućuje na metode koje su u njezino vrijeme obradili Luis de Granada, dominikanac, i Petar Alkantarski, franjevac. U naše vrijeme, temu o metodama molitve obradio je, nekadašnji bolonjski nadbiskup, kardinal Giacomo Lercaro.
Pozivajući se na metode svoga vremena, služeći se i pri tome i učenjem sv. Terezije od Isusa i sv. Ivana od Križa, vremenom su razni karmelski pisci napisali posebnu metodu molitve, kao jednu od raznih metoda. Po prvi puta susrećemo se sa metodom molitve u “Pouci Novaka”, što je izdala španjolska kongregacija Karmela i koja je izašla u tisku 1591. godine i predstavlja tradiciju karmelskog novicijata u Pastrani. Kasnije ova će se metoda pojaviti u proširenom izdanju, u posebnoj knjizi, kao djelo oca Ivana od Isusa i Marije Aravalles.