Niz bezočnih neistina i podmetanja Šibenskoj biskupiji i biskupu Ivasu

Biskupski ordinarijat Šibenik objavio je 16. siječnja priopćenje za javnost u povodu pisanja Šibenskog tjednika o crkvenoj imovini i odnosu Šibenske biskupije prema problemu beskućnika u Šibeniku, koje donosimo u cijelosti:

S ogorčenjem i nevjericom pročitali smo članak u Šibenskom listu, br. 306., od 12. do 18. siječnja 2012., na str. 12-13, novinara Aleksandra Tešića, u kojemu se iznosi niz bezočnih neistina i podmetanja kojima se želi prikazati Šibensku biskupiju i njezina biskupa Antu Ivasa kao iznimno bezosjećajne prema najugroženijima u našoj sredini. Teško se oteti dojmu kako sve to nije rezultat nepoznavanja problematike te da dotičnom novinaru nije stvarno stalo da svojim pisanjem probudi socijalnu osjetljivost kod ljudi po pitanju beskućnika, nego da bezočnim lažima i podmetanjima našteti ugledu Šibenske biskupije.

Iako smo svjesni da nije lako demantirati toliku količinu laži i podmetanja te da istina i pristojnost nemaju tu “draž i privlačnost” kojom laž može zavesti ljudsku maštu, ipak radi same istine, a ona oslobađa, uči nas Isus u evanđelju, i poradi naše želje da ljudi dobre volje dobiju što cjelovitiji uvid u problematiku o kojoj se izravno i neizravno govori u navedenom članku, držimo potrebnim kazati sljedeće:

1. Caritas Šibenske biskupije ne pripada samo “formalno” Šibenskoj biskupiji, kako to zlonamjerno podmeće dotični novinar, nego joj stvarno pripada. Caritas je utemeljio dični biskup Srećko Badurina 1990. godine upravo zato da bi se što sustavnije i učinkovitije moglo pomagati ljudima u različitim potrebama, tada na poseban način pogođenima brutalnom srpskom agresijom na Hrvatsku. Prije 90-ih godina prošlog stoljeća Crkvi praktično nije bilo moguće na taj način djelovati u javnosti. Šibenski biskup po svojoj službi kao poglavar Šibenske biskupije ujedno je i najodgovornija osoba za djelovanje Caritasa. Sve što Caritas radi, radi u dogovoru te uz blagoslov i potporu šibenskog biskupa.

2. U članku se navodi da se Šibenska biskupija “u nekoliko navrata oglušila na njihov (Caritasov, o. a.) poziv da među silnim nekretninama pronađu koji natkriveni kvadrat i za beskućnike”. U tom smislu treba najprije kazati da svi prostori koje Caritas u Šibeniku koristi jesu vlasništvo Šibenske biskupije. Jednu zgradu koristi uprava Caritasa, u kojoj su smješteni uredi te skladište hrane i robe namijenjene za podjelu najpotrebnijima. U drugoj je smještena Caritasova pučka kuhinja, u kojoj se svakodnevno priprema oko 160 toplih obroka za najpotrebnije. Konačno u vlasništvu Šibenske biskupije je i kuća u kojoj je smješteno Prihvatilište za žrtve obiteljskog nasilja, sve donedavno jedino u Dalmaciji! Biskupija nadalje redovito izdvaja sredstva za plaće zaposlenih u Caritasu te za pojedine projekte. Tu je konačno i Katolički dom, koji smo prije 10-ak godina doslovno morali kupiti(!?) da bismo dobili što nam je oteto, a koji koriste različite udruge i skupine građana, među njima i mnoge humanitarnog opredjeljenja, uz gotovo simboličnu naknadu za el. energiju i grijanje. Insinuirati da postoji loša komunikacija na relaciji Caritasa i Šibenske biskupije i nedovoljna socijalna osjetljivost iste zbilja je notorna i zlonamjerna laž.

3. Ne samo da je potpuna neistina da se Šibenska biskupija “oglušila na poziv” Caritasa, što je kao “strogo neslužbeno” i “iz izvora bliskih Caritasu” autor članka “doznao”, nego je prava istina upravo obrnuta. Šibenski biskup mons. Ante Ivas je u dogovoru s ravnateljem Caritasa don Marinkom Mlakićem (sada generalnim vikarom i potpisnikom ovih redaka) prije više od godine dana donio odluku da prostor u Skradinskoj ulici, kućni broj 13 (prostor iza Nove crkve), koji je u vlasništvu biskupije, stavi na raspolaganje za otvaranje prenoćišta za beskućnike. Problem je međutim što je taj prostor bespravno zaposjednut od strane nama nepoznate osobe, navodno uz znanje i pristanak odgovornih u gradskoj upravi. (O ovome nemamo pouzdane podatke, iako smo ih tražili. Spomenuti prostor također nije jedini koji je vlasništvo biskupije, a da ona nema stvarnu mogućnost raspolagati njime!?) Ovu ideju smo, na vlastitu inicijativu, iznijeli gradonačelniku g. Županoviću dana 14. siječnja prošle godine na sastanku u njegovu uredu s njegovim najbližim suradnicima. Istom prilikom smo ih zamolili da razriješe slučaj bespravnog zaposjednuća istog. Zamolbu je biskup Ivas ponovio na sastanku sa zamjenikom gradonačelnika g. Baranovićem, koji se održao u biskupovoj rezidenciji 1. travnja prošle godine. Isti je problem ravnatelj Caritasa više puta u neformalnim razgovorima spomenuo odgovornima u gradu. Osim obećanja potpore ideji te da će razmotriti slučaj i učiniti što mogu, do danas nismo dobili nikakav drugi odgovor.

Imajući sve navedeno u vidu opravdano je upitati se kako netko može prozivati šibenskog biskupa i Šibensku biskupiju za neosjetljivost za potrebite u našemu gradu? Zar je moguće da netko, tko već dugi niz godina hrani, odijeva i na različite druge načine pomaže siromašnima, može biti tako bezosjećajan prema istima, kako se to uporno podmeće u navedenom članku?

4. U članku se nadalje navodi da se Ured za odnose s javnošću Šibenske biskupije “ignorantski ponio” prema njihovoj zamolbi i upitu o ovom predmetu. I to je naprosto laž. Dopis dotičnog novinara koji je stigao 4. siječnja ove godine u naš Ured elektroničkom poštom naš sustav je, naknadno smo to otkrili, prepoznao kao elektroničko smeće (!?) i automatski ga proslijedio u elektronički otpad. Da je dotični novinar zbilja vođen iskrenom željom saznati punu istinu, a i profesionalna upornost bi to tražila, mogao se Uredu telefonski obratiti. To međutim nije učinio!?

5. Kada se već govori o “silnim nekretninama” u vlasništvu Šibenske biskupije, a spominje se u navedenom članku i dio vojarne Bribirskih knezova, koji je dobiven kao zamjena za nacionaliziranu imovinu koju nije bilo moguće vratiti biskupiji, dobro je kazati da je upravo spomenuto otvaranje Katoličke osnovne škole, u koju pristup imaju sva djeca kao i u svaku drugu školu, također dobar primjer koliko biskupija želi svoje nekretnine i potencijale staviti na raspolaganje i dobrobit svih ljudi u Šibeniku. Valjda to jedna škola jest? Katolička osnovna škola primjerice organizira produženi boravak za svu djecu od prvog do četvrtog razreda. Sve djelatnike, koji rade u produženom boravku, plaća biskupija iz svojih sredstava. Grad, koji u nekim drugim školama plaća slične programe, do sada ni na koji način nije pomogao niti obnovu zgrada u kojima se škola otvorila niti rad produženog boravka, te, unatoč višekratnim našim molbama, nije biskupiju oslobodio niti plaćanja komunalnih naknada za dograđene prostore, što je po našem saznanju imao mogućnost učiniti. S pravom postavljamo pitanje jesu li djeca koja pohađaju Katoličku osnovnu školu ravnopravna djeci u drugim školama u našemu gradu?

6. Zlobna je laž da umirovljeni svećenici “imaju uslugu na razini elitnog hotela”. Svatko tko je vidio smještaj naših umirovljenih svećenika, a svakom od njih moguće je doći u posjet, mogao se uvjeriti da se ne radi ni o kakvom “luksuznom smještaju”, nego naprosto o pristojno uređenim prostorima u kojima naši stari svećenici žive svoje umirovljeničke dane. Zar je to nemoralno? Zar je to nešto što treba izrugivati? Zar ne spada na elementarnu ljudskost omogućiti starima da lijepo i dostojanstveno žive svoje umirovljeničke dane? Mi u Šibenskoj biskupiji upravo smo ponosni da je to našim umirovljenim svećenicima omogućeno!

Što se tiče same obnove zgrade sjemeništa, ona je bila naprosto nužnost. Ta zgrada je 50-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme od komunista proganjanog biskupa Banića, nasilno oduzeta Šibenskoj biskupiji. Tadašnji sjemeništarci, neki još djeca (u gimnaziju se tada dolazilo nakon 4. razreda osnovne škole), doslovno su izbačeni na ulicu. Jedan od njih je današnji šibenski biskup mons. Ante Ivas. O tim događajima je bilo riječi na nedavno organiziranom znanstvenom simpoziju o životu i radu spomenutog biskupa Banića. (Nažalost većina lokalnih medija nije pokazala baš nikakav interes za istim. Treba li spominjati da je među njima i Šibenski tjednik?) Zgrada sjemeništa, kao i sve druge zgrade koje su u besramnom procesu “nacionalizacije” bile nasilno otete od Crkve i po okončanju zloglasnog komunističkog režima vraćene biskupiji, u takvom stanju su vraćene da nisu bile ni za kakvu upotrebu. Neke od njih tek su spašene od elementarnog propadanja i još čekaju na svoje uređenje. U neke od njih biskupija planira pohraniti vrijednu arhivsku građu i kulturno blago, koja sada upravo zbog neadekvatnih prostora, nije dostupno javnosti, a koja svjedoči o časnoj povijesti i visokoj kulturi Šibenske biskupije i hrvatskog puka na ovim prostorima.

7. U članku se nadalje tekstom i fotografijama u vrlo negativnom kontekstu govori o izgradnji novih crkava i pastoralnih centara u novim dijelovima grada Šibenika. Niti spomena o 50-godišnjem sustavnom proganjanju Crkve, o komunističkom režimu koji ne samo da nije dao graditi vjernicima crkve, nego je otimao crkvenu imovinu, pa i onu koju je Crkva stoljećima prije stavljala u službu siromasima i potrebitima. (O tome smo također javno govorili prigodom obilježavanja 20. obljetnice osnutka Caritasa Šibenske biskupije u prosincu 2010.) Upravo radi te činjenice bilo je nužno u novim dijelovima grada izgraditi primjerene crkve i pastoralne centre za redoviti život i rad naših župa.

Zar je moguće da u našemu gradu postoje ljudi kojima tako jako smeta Šibenska biskupija, njezin biskup i svećenici, da im smetaju crkve i ljudi koji se u njima okupljaju i mole? Zar je moguće da su pojedinci do te mjere zaslijepljeni mržnjom da sve što Crkva čini, ne samo da objektivno ne prosuđuju, nego besramno izruguju i podmeću javnosti bezočne laži? Zar je moguće konačno da netko tako neljudski zloupotrebljava nevolju beskućnika kako bi se obračunao s Crkvom i biskupom? Očito je moguće!?

Vjerujemo zato da će ovo priopćenje pomoći ljudima dobre volje da dobiju objektivan uvid u odnos Šibenske biskupije prema ljudima u potrebi. A onima koji, očito nadahnuti Voltairom, tim “nenadmašnim velikanom” borbe protiv Crkve “bestidnice”, a koji vrlo nadahnuto još davno kaza: “Lažite, lažite, nešto će i ostati”, neka dragi Bog oprosti, iako, čini se, dobro znaju što čine.