Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi…


Promatrajući  svijet i ljude oko sebe čovjek stekne dojam da živimo u blagostanju i sreći. Koristeći sve blagodati suvremenog civilnog života ne možemo zamisliti naše djedove i bake koji su pješačili i zbog najmanje sitnice, i do nekoliko kilometara izgubivši pri tome i nekoliko sati, a mi to danas telefonski riješimo za nekoliko trenutaka. Internet, mobiteli, telefoni, automobili stvari na koje smo naučili i teško možemo bez njih.

Često čujemo riječi: „Joj ne mogu zamisliti život bez mobitela pa on te povezuje sa dragim ljudima.“ Ili ne daj Bože život bez interneta koji nam prijatelja sa drugog kontinenta približi da s njim komuniciramo ko da je sa nama u sobi.

A onda druga strana istine. Čitajući novine shvatimo da skoro da i nema dana kada neka mlada osoba ne izgubi život. Automobili postaju igračka koja nas ubija umjesto da je stvar koja nam olakšava život. Mobiteli, kompjutorske igrice, internet počinju vladati s nama i određivati nam norme ponašanja umjesto da ih koristimo kako bi olakšali svakodnevne poslove. Mladi sve češće dižu ruke na sebe ili trpe grozne muke u raljama droge, alkohola, prostitucije ili nekih drugih ovisnosti. Gdje je tu sreća? Nema je.

I dok sam mislima u djetinjstvu uz svoju baku koja jedva da je znala upaliti i radio prisjećam se svoga života kada su njime gospodarile stvari, ljudi upitnog morala. Prisjećam se sve  praznine proživljenog dana i večeri bez smisla, svih naricaljki zbog novoga jutra kada ću morati ustati, a ponovo neću biti zadovoljna sobom i svojim životom. A onda najednom svanulo je jutro potpuno drugačije od prijašnjih, jutro koje je donijelo sunce u moj život. Jutro koje mi je dalo spoznaju da nisam sama i da sve što posjedujem nije moje vlasništvo već je tu da se time služim. To jutro donijelo mi je dugo očekivani mir i unutarnju sreću, to jutro moj je život otvorilo za Boga. Nakon svih godina lutanja i traženja shvatila sam da nam je za sreću potrebno jako malo tek komadić srca otvorenog za nesebičnu ljubav prema čovjeku i svemu što nas okružuje.

Na kraju što drugo nego reći uživajmo u svim blagodatima koje imamo, no budimo svjesni da sve to može nestati već sljedećeg trenutka. Nemojmo dozvoliti da stvari vladaju nama već ih spustimo na razinu rekvizita kojima se služimo. Ništa svjetovno neće nam dati sreću jer naše će srce tražiti dokle god se neće smiriti u beskrajnoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.