Neka Terezijina sredstva sabranosti

Terezija, prije svega, savjetuje da se potpomažemo u tim situacijama suhoće, rastresenosti… s nekom dobrom knjigom, da se dođe do one potrebne sabranosti koja je u našoj moći. U pogl. 26, br 10, veli: „Velika je pomoć uzeti koju dobru knjigu na narodnom jeziku, makar da se srede misli, zato da se uspije dobro moliti usmeno, te malo – pomalo navikavati dušu nježnostima i umješnošću da je se ne prestraši.“
    Za sebe će reći da kroz osamnaest godina, zbog velike suhoće, nije mogla razmatrati. „Tijekom svih tih godina“, veli ona, „nikada se nisam usuđivala započeti molitvu bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom koje je bilo poput društva, ili štita na koji sam trebala primati udarce mnoštava misli, bivala sam utješena. Jer suhoća ne bijaše baš stalno, ali je bijaše uvijek kada bi nedostajala knjiga, jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bi počela sabirati i gotovo … voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije bilo potrebno ništa više. Nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti koju mi je udjeljivao Gospodin.“ Terezija će tu naviku zadržati kasnije, gledat će da uvijek ima pri ruci kakvu korisnu knjigu, jer kako kaže u Izvješćima: „Od trenutka kada bi uzela knjigu ušla bih u sabranost i čitanje bi se pretvorilo u molitvu.
    Knjiga pomaže da se osoba sabere, daje hrane mislima i uvodi u mislenu molitvu. Za one koji du na počecima ovoga puta, knjiga pomaže bržoj sabranosti. Ovo posebno vrijedi za Evanđelja, veli Terezija:“ Mene su uvijek oduševljavale i više privlačile riječi Evanđelja, nego bilo koja druga knjiga bez obzira kako dobra bila.“ To živo preporuča sestrama, odnosno svima.
    Isto tako,kao sredstvo sabranosti, Terezija savjetuje: „Nosite neki lik ili sliku našega Gospodina (Put savršenosti, pogl. 26, br. 9) da bude po vašem ukusu, ali ne da je nosite na grudima i ne pogledate ga nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njime, zato što će vam On udijeliti što ćete Mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom?“
    Ovome se treba uteći u trenucima suhoće i nemoći da se usije uspostaviti kontakt sa živom slikom Kristovom, uza se i u sebi. Kada duša ovo uspije, onda joj slika ne treba, jer bi, kako veli ona u Putu savršenosti, pogl. 34, br. 11: „Bila bi ludost napustiti samu osobu zato da se može gledati slika. Ne bi li to bilo isto kao kada bismo, imajući sliku neke osobe koju jako volimo, pa kada bi nas ta osoba došla posjetit, mi prestale razgovarati s njome i vodile cijeli razgovor s njezinom slikom? Znate li kada je to jako dobro i u čemu ja vrlo uživam? Onda kada je ta ista osoba odsutna, veliki je užitak tada gledati sliku onoga koga tako razložno ljubimo. Nesretnih li onih heretika koji su izgubili ovu utjehu, uz mnoge druge, svojom krivnjom.“
    „Ovo sve je važno“, kako kaže, u Putu savršenosti, pogl. 24, br. 1, „za duše koje se ne mogu sabrati ni vezati misli uz mislenu molitvu, niti se upustiti u razmatranje.“
    Uz ovo, Terezija savjetuje da se u trenucima te rastresenosti i suhoće recitira molitva Očenaša, na polagan način. Da se razmišlja nad svakom riječi. Nad svakom molbenicom. Da se shvati značenje onoga što se izgovara. Ona kaže u pogl. 28 Puta savršenosti: „Ovaj način moljenja, makar bilo usmeno, mnogo brže sabire misao. To je molitva koja sa sobom donosi mnoštvo dobara. Molitva Gospodnja…“
    Terezija je uvjerena da se na ovaj način može doći do same kontemplativne molitve, tj. da se osoba za nju može posve dobro pripremiti. U pogl. 25, br. 1 Puta savršenosti, ona kaže: „Ne mislite da se postiže neznatna dobit time što se savršeno moli usmeno, kažem vam da je vrlo moguće da vas, dok molite Očenaš, Gospodin uvede u savršenu kontemplaciju.“