Muke po današnjici


Postoje trenuci u životu, kada čovjeka zatekne 'osjećaj koraka'. Udes putnika. Krenuh u još jedno ne(s)poznato putovanje. Dugu plovidbu nesigurnim oceanima života. S obzirom, da mi je po naravlju kudikamo milija neizvjesnost od izvjesnosti. To i učinih… jedne večeri, podigoh jedra… i zaplovih. Tu, na stjecištima čovjeka, svijeta i vremena, čovjek dolazi na izvor srca drugoga čovjeka, vrela misli samoga svijeta…

Mislimo li vrijeme u kojemu živimo? Gledamo li iza… unutra, ispod? Odrastamo li? Igramo se…. kao nekoć. Besposleni sati što smo ih gdjekada provodili zajedno, sada su pomalo «naivne» priče za neke filmove iz šezdesetih godina. Riječi poput: šale, odmora, užitka postaju sitne bilješke u prašnjavim arhivama minule povijesti, muzejskim vitrinama sve slabije posjećenih muzeja. Uhvatiti predah, šepuriti se kao golubovi na suncu, sjesti u obližnju krčmu i popiti čašu vina… to je danas i po konformističkim principima za prosječnoga čovjeka: luksuz.

Ranjivi čovjek trpi zbog hladnoće svijeta. Naime, gdje se istine ne susreću, ni sam čovjek se ne susreće. Ostaje sam. Začuđen pred zrcalom svojega života… Samo po istinskoj ljubavi, postajemo istinski mislitelji. Prijatelji jedni drugima. Ljudi riječi… ljudi istine.

Radijeljena ljudska srca. Zgrćemo cigle u vreće, kao da ih s idealima možemo u grob ponijeti. Tomu smo «poslu» i svoju djecu počeli učiti, kako bi rekao Rousseau da zabijaju kolčeve ispred svojih kuća i bijesno govore: „To je moje!“

Kasnimo u danima. Dani kasne u nama. Muka je svakome čovjeku saći u se. Unići u izgubljene dijelove sebe. Oprisutniti neispunjena obećanja koje smo nerijetko kriomice bacali u mutne gradske odvode da ih poput suza nitko ne vidi…

Ljudi se sve teže nalaze… Tko je kriv? Sami pjesnici koji svojim „čarobnim štapićima“ slikaju ljestve, na koje ni ptice ne bi sletjeti mogle. Lica bližnjih bešćutno ostavljamo na velikim raskrižjima, kao da je riječ o zahrđalim biciklima. Kao što ne smijemo ostavljati zahrđale bicikle na velikim raskrižjima, tako ne smijemo ostavljati ni Lica Drugih na vjetrometini velikih životnih raskrižja… Upravo je Čovjek jednoga dana tako posrnuo, izgubivši blizinu bližnjega… Otada ne prestajući posrtati…

P. S.

Može li se vrijednost života spoznati, kao i jezovite prijetnje oluje na moru, tek gledajući neke morske pejzaže u galerijama i muzejima, a ne upućujući se hrabro na nesigurne palube brodica i jedrenjaka. Samo oni koji se usude poći na nemirno more i visoke talase, mogu razumjeti silinu modre vode, u njezinoj strijepnji i bojazni – ali i čudesnome iscjeljenju. Na čovjeku je samome, da odabere svoj put i plovidbu…!