Molitva za kruh svagdašnji

Terezija živi u vremenu Zapadnog raskola koji, između ostalog, obilježava profanaciju euharistije. Tabernakuli su izbacivani iz crkava, bez dostojanstva i poštovanja. Tereziju su te informacije razdirale srce. Ona se u molitvi obraća nebeskom Ocu, – jer je Euharistija, uz Isusov, i Očev dar nama, jer je sam Isus Očev dar ljudima – i moli ga da se zauzme za Euharistijskog Isusa.
Diveći se Očevoj ljubavi, postavlja pitanje i nastavlja molitvom zagovarati Isusa kod Oca nebeskoga, zbog toga, kako veli, Isus „na sve šuti i ne zna zagovarati sebe, nego samo nas“: „Koji bi otac, Gospodine, nakon što nam je dao svoga sina, koji je bio tako izmučen, pristao da bude s nama svakoga dana zato da pati? Zacijelo, ni jedan Gospodine, osim Vašega… Vi Oče vječni, kako ste na to pristali? Zašto svakoga dana hoćete vidjeti u tako kukavnim rukama vašega Sina. Budući da ste jedanput htjeli da tako bude i pristali na to, vidjeli ste kako su ga izmučili. Kako može Vaše milosrđe, svakoga dana, gledati kako mu nanose uvrede? A koliko i zacijelo, danas, nanose ovom Presvetom Sakramentu! U koliko li ga njemu neprijateljskih ruku mora gledati Otac! Koliko li nepoštivanja od ovih krivovjeraca! O Vječni Oče, kako ste se s tim složili!“ (33,3-4).
U ovoj molbenici Tereziju odmah na početku zbunjuje „zašto je Gospodin, nakon što je rekao svagdašnji, ponovno rekao: daj nam ga danas, Gospodine“.
Nije Terezija prva koja je uočila ovdje neke nejasnoće, nego i svi egzegete i tumači Očenaša od početka kršćanstva.
Drugi dio Oče naša razlikuje se od prvog po obliku i po sadržaju. U prvom dijelu su imperativi u trećem licu u obliku želje; u drugom dijelu su imperativi u drugom licu u obliku prošnje.
I sadržaj je različit. U prvom dijelu su izražene želje koje se odnose na djelo koje Otac izvodi po Isusu u misteriju spasenja – da se izvede do punine, u drugom dijelu molitelj usmjerava pogled na tvoje zemaljsko stanje i moli od Oca dobra koja su nužna za život. Ipak, molitva ima svoju kompaktnost, prošnje drugog dijela se samo nadovezuju na one iz prvog; da bi molitelj mogao biti suradnik u realizaciji ovih želja iz prvog dijela, nužno mu je i sve ovo iz drugog dijela.
U Oče našu dolazi do potpunog izražaja kršćanski realizam. Iz Oče naša se vidi da kršćanstvo nije i ne smije biti fanatizam. Prva prošnja drugog dijela koja izgleda najjednostavnija zadaje egzegetima najviše poteškoća. Dva su zapravo problema:
a)    Pravo značenje grčke riječi “epiousios”
b)    Širina interpretacije riječi “kruh”
Pravo značenje grčke riječi “epiousios”: Problem je te riječi što se pojavljuje samo na ovom mjestu, a ne može je se naći niti u grčkoj literaturi. Onda se pokušava odgonetnuti značenje s nekim izvedenicama, a tu je onda mnoštvo interpretacija. Oslanjajući se na grčke oce interpretacija je išla u dva pravca:
1.    Prijedlog EPI + OUSIA = narav (nadnaravni kruh)
2.    Glagol EPIENAI = doteći = kruh dostatan za dan
Tako su interpretacije i prijevodi išli u ovim smjerovima:
a)    kruh euharistijski ili kruh budućnosti u nebeskoj gozbi ili Riječi Božjoj
b)    kruh svagdanji – materijalni
c)    i euharistijski i svagdašnji kruh
Zanimljivo je vidjeti biblijski odnos kruh – mäna.
U Bibliji kruh ima široko značenje kao i kod nas danas. I kod nas kruh ne označava samo onaj što jedemo. U Bibliji je označavao kako materijalnu tako i duhovnu hranu. Tako je i mäna kroz pustinju bio kruh, iako od 26 puta koliko se spominje u Starom zavjetu nazvana je “kruh” samo 11 puta. Od toga 4 puta kao “kruh s neba, jednom “kruh anđeoski” (Ps 78,25), 6 puta jednostavno “kruh”, jednom “hrana anđeoska” (Mud 16,20).