Molitva sabranosti kod sv. Terezije

Mogu se istaknuti tri elementa važna u Terezijinom poimanju sabranosti. Duša skuplja sve svoje moći. Naglasak je stavljan na interiorizaciju vanjskih i nutarnjih osjetila. Ulazi u sebe. Određeno je mjesto susreta, to je nutrina sa svojim Bogom, a to j osobni susret dvije osobe: Boga i molitelja. Što znači, prvi zadatak je: otkačiti osjetila od njihovih premata i privući ih drugoj stvarnosti koja potpomaže odnos i susret s Bogom. Na neki način, zadiviti naša osjetila od njihovih predmeta i privući ih drugoj stvarnosti koja potpomaže odnos i susret s Bogom. Na neki način, zadiviti naša osjetila u kojem se mogu ostvariti. Radi se zapravo o tehnici, naporu koji uz milost Božju zavisi od nas.

Terezija govori o tome da to ne ide jednostavno i lako. Jer, iz iskustva zna koliko se i sama s time borila. Maštu će nazvati luđakinjom u kući. No, također zna da se to postiže jednim nastojanjem, upornom praksom. Ona stoga i ponavlja: potrebno je vježbati, ili, kako ona kaže, navikavati se. Sama piše: „Ja sam uvijek nalazila toliko koristi od toga običaja povlačenja u sebe pa zao to naglašavam“. „Vježbanje u sabranosti ima za cilj“, kako kaže, „da osoba malo-pomalo zagospodari samim sobom.“ Samim sobom. Da sve više postane gospodar nad svojim osjetilima. Ne da je osjetila vode, nego da sama ona gospodari nas svojim osjetilima.

Terezija toliko inzistira na tome zato što je iskustvom došla do istine da je čovjek nosilac Boga u svojoj nutrini. Njezin trajni navještaj i poruka: mi u nutrini nismo prazni. Ona želi da svatko iskustvom dođe do istine.

Terezija je tu istinu znala teoretski, ali kako veli, to istinski, to je posve nešto drugo. U pogl. 28, br. 11, reći će ovako: „Jasno sam shvaćala da imam dušu; ali koliko vrijedi ta duša, i tko je u njoj – kada si ne bih prekrivala oči ispraznostima života, pa da to vidim – nisam shvaćala. Jer, po mome mišljenju, da sam shvaćala, kao što sada shvaćam, da u ovu majušnu palaču moje duše stane tako veliki Kralj, ne bih Ga bila toliko puta ostavila samoga; češće bih bila s Njime, više bih se trudila da ne budem tako prljava.“ Naime, Terezija govori o novoj spoznaji te istine, spoznaji po iskustvu, jer kao što sam već rekao, većina od nas nosi tu istinu kao nešto što se spoznalo kao dijete. Istina koja ne dolazi u pitanje kada se radi o katekizmu. Ali druga je stvar to spoznati bez katekizma. Doživjeti otkriće toga, kao što Terezija to kaže.

Na žalost, velika većina kršćana nije svjesna te istine, istine da je čovjek slika i hram Božji, da je čovjek sposobnost Božja, tj. da je čovjek sposoban kao ni jedno drugo stvorenje da u sebe primi Boga. Zato je njezin cilj da svaka osoba dođe do tog otkrića, otkrića koje onda radikalno mijenja egzistenciju same osobe.

Terezija navodi određena sredstva, odnosno pomagala, kao pripomoć u postizanju molitve sabranosti po kojoj se dolazi do otkrića spomenute istine.

1.   prije svega spominje korisnost knjiga duhovnog sadržaja – napose Evanđelja.

2.   nadalje je tu priroda kao otvorena knjiga koja govori o Bogu. Terezija nas istinski uči moliti s prirodom. Dovoljno je spomenuti njezinu kontemplaciju vode, izvora, cvijeća, pejzaža itd. U stvoru svilenog prelca otkrila je jasnu poruku smrti i uskrsnuća. Crv koji samoga sebe zatvara u čahuru, po njoj on se ubija da bi mogao nastati prekrasni leptir. Jednostavno iz prirode je našla takvu fantastičnu sliku novine, odnosno života, smrti i uskrsnuća.

3.   tu je još jedan Terezijin savjet za postizanje molitve sabranosti: služiti se svetim slikama. Slika pomaže u sabiranju nutarnjih i vanjskih osjetila, i omogućuje osobi da se lakše uživi u stvarnost koju slika prikazuje. Ona preporuča da se po mogućnosti slike stalno nose sa sobom, ne samo oko vrata, kako ona veli, pa se onda ne može ni vidjeti, nego da tako po slici osoba može lakše uspostaviti dijalog po onome koga slika predstavlja. Ova njezina pedagogija je nikla iz njezinog osobnog iskustva, ali i provjerena u tradiciji Crkve s ikonografijom.

Na koncu, ona i svoje obraćenje duguje u susretu sa slikom. Slika izmučenog Krista, a i mnoge druge biblijske, ili evanđeoske slike, bile su sredstvo da se može na jedan posebniji način susresti s Bogom, konkretno s povijesnim Kristom. Scena kod Jakovljeva zdenca ili Isus u Maslinskom vrtu, itd.