Molitva je susret očiju: naših i Isusovih

Terezija ističe u svojim uputama o molitvi o potrebi šutnje i slušanja. Jedan od otaca piše: „Ti moraš šutjeti. Pusti neka molitva govori, tj. neka govori Bog. Istinska unutarnja molitva se sastoji u našem 'zašutjeti' i našem slušanju neopisivog Božjeg glasa u dubini srca. Mi trebamo prestati činiti bilo što po našem nahođenju, nego se samo pripustiti Božjem djelovanju“.
Kod Terezije nalazimo ovo bezbroj puta istaknuto. Napose kada se radi o nadnaravnoj molitvi.
Isusova prisutnost, potom otvara sve druge ventile komunikacije. Tako je slijedeći naglasak njezine molitvene pedagogije: gledati ga, odgoj za pogled.
Nutarnji pogled ima središnje značenje u Terezijinoj pedagogiji. Ona molitvu definira kao ljubav i prijateljstvo s Bogom, a toga nema bez pogleda. Molitva je također i susret očiju: naših i Isusovih.
Piše Terezija: „Ono jedino što ja u molitvi hoću jest to da ga gledamo i budemo uz onoga s kim razgovaramo, da mu ne budemo okrenuti leđima… Zlo je u tome što se ne shvaća da je on blizu, tu, uz nas, već ga se zamišlja daleko, a imamo nebo u sebi… Pa zar je vaše lice, Gospodine, zato da ga ne gledamo?“ (29,5 bilješka).
Njezina je tvrdnja da nas Bog ne bi ni slušao kada nas ne bi gledao, pa stoga kako mi možemo slušati ako nećemo gledati.
„Shvatite da Gospodin ne očekuje ništa drugo, kako kaže Zaručnici (2,14), osim da ga pogledamo. Čim budete htjele, naći ćete ga. Toliko drži do toga da ga ponovno pogledamo da to neće propustiti… Ako ste vesele gledajte ga uskrsloga,… a ako ste u nevoljama ili tužne pogledajte ga na putu prema Vrtu“ (26,3.4.5).
Terezija očekuje moguće pitanje sestara kako gledati Isusa kada je njegova prisutnost nevidljiva: „Reći ćete, kćeri, kako će se to moći učiniti, jer kada biste ga vidjele tjelesnim očima u ono vrijeme kada je Njegovo Veličanstvo hodalo po zemlji, da biste to rado učinile i da biste ga uvijek gledale“. I odgovara: „Nemojte u to biti uvjerene. Jer onaj tko sada ne želi uložiti malko snage da barem primora pogled da u sebi gleda ovoga Gospodina, – kada to može učiniti bez opasnosti i sa malo pažnje – još manje bi stao pod križ sa Magdalenom koja je gledala smrti u oči. A koliko li su tek morale propatiti slavna Djevica i ova blagoslovljena Svetica… Prema tome, sestre, nemojte misliti da ste za tako velike napore, ako niste za sitne stvari. Vježbajući se u njima možete doći do drugih, još većih. I vjerujte da kažem istinu, jer sam kroz to prošla, da ćemo to moći učiniti (gledati ga)“ (26,8).
Ovo je za Tereziju odgoj za kontemplaciju, za motrenje Boga. Znati usredotočiti svoj pogled srca prema Gospodinu koji je prisutan.
Prvi kršćansku duhovni učitelji daju neka važna zapažanja s obzirom na kontemplaciju: „Kontemplirati prije svega znači biti prisutan tamo gdje se nalaziš: biti ovdje i sada. Često primijetimo kako nismo sposobni zadržati naš um od lutanja u vremenu i prostoru. Sjetimo se prošlosti, razmišljamo o budućnosti, programiramo što učiniti odmah poslije. Stalno nam kroz glavu prolaze osobe, događaji i mjesta gdje smo bili i gdje bi trebali biti. I tako, dok stojimo u Božjoj prisutnosti, mi smo negdje drugdje. Nesposobni smo da živimo u punini sadašnji trenutak i ono što nam on nudi. Ova unutarnja dezintegracija ili rastrojenost je jedna od najtragičnijih posljedica prvoga grijeha“. A molitva je ta koja nas dovodi k sebi, ujedinjuje nas da bi se lakše darovali drugima i Bogu.