Molitva je snaga života

U ovom tekstu biti će govora o još jednom elementu prisutnom u Terezijinoj doktrini Puta savršenosti koji je važan, a to je nutarnja askeza molitve  o kojem govori u svom predavanju o. Zdenko Križić. „Molitva nije nekakva pomoćna praksa na životnom putu, nego ona je snaga života po Tereziji. Bez molitve Terezija ne predviđa mogućnost imati snagu za vjernost. To znači, ona nužno utječe na život i mijenja ga. Zato je to kod nje stalno, ako molitva ne mijenja život, znak je samo to da molitva ne funkcionira. Terezija ima jednu svoju metodu molitve, ali uopće ne inzistira na tome kao na nečemu bitnome. Za nju je najbitnije da osoba po molitvi postane otvorena Bogu, da bude otvorena slušanju ili iskrenom traženju Božje volje, koju opet onda snagom molitve može provesti u praksu. Molitva te s jedne strane otvara Bogu da ga čuješ i razumiješ, a s druge strane ta ista molitva ti daje snagu da možeš provesti u praksu ono što si čuo i razumio. Po Tereziji osoba ne smije napustiti molitvu bez obzira na sve poteškoće, na sve kušnje koje će susresti na to putu. Za nju je molitva borba. Ali, ne može biti drugačije, jer molitva utječe na život, a život je definiran u Bibliji kao borba. U Putu savršenosti ona govori o usmenoj molitvi, potom o mislenoj molitvi, odnosno meditaciji i pravi uvod u kontemplativnu molitvu, govoreći o molitvi sabranosti ili smirenosti. Iz svega se vidi da cijela askeza Puta savršenosti ima za cilj pripremiti osobu i dovesti je do mističnog života koji je cilj svakog kršćanina. A to se po mišljenju Terezije ne može ostvariti bez molitve. Tema molitve je prisutna u svim Terezijinim djelima, u svim. Za Put savršenosti možemo reći da je to tema koja prožima djelo od prve do zadnje stranice. Zamak duše jednako tako. Knjiga Moj život je i napisana zapravo da joj se pomogne razumjeti da li je njezina molitva ili njezin odnos s Bogom ispravan, ili je to varka. Jer tu je postojala sumnja: što je ta molitva, što proizvodi, da li zbilja magiju, ili nebeske učinke. Ona i kaže: ako sam za sve ovo vrijeme što sam obavljala molitvu, ako me to dovelo do toga da me đavao prevario, onda bolje da je nisam ni obavljala. Dakle, opet je tu bio problem molitve. Terezija govori jako puno o molitvi i u svojim pismima. U Osnucima, u kojima opisuje kronološki osnivanje novih samostana, opet jako puno govori o molitvi. Jednostavno, bez poznavanja molitve, kod Terezije ne možeš poznavati njezinu misao, ni njezino djelo, jer njezino djelo je nikolo iz molitve. I kroz to promatra sve. Stoga za nju ne smije postojati nekakav raskorak između molitve i života. Nego, cilj je da život postane molitva. Molitva kod Terezije zauzima privilegirano, prvo mjesto. Kad bismo radili nekakvu ljestvicu, onda na prvom mjestu je molitva, a na drugom, trećem, petom mjestu nema ništa. Zapravo, sve od toga zavisi, jer molitva je za nju biti s Bogom, živjeti s Bogom. Molitva je za nju Božje vrijeme u životu čovjeka. Nekako smo uvjereni da u molitvi mi posvećujemo Bogu vrijeme. Ne, za Tereziju je to vrijeme koje Bog nama posvećuje.      Stoga je Terezija i nazvana i zapravo od svih prihvaćena kao učiteljica molitve, i u tom smislu naučiteljica Crkve s obzirom na molitvu. Aktualna za sva vremena. Njezin nauk o molitvi nije plod njene teološke izobrazbe, nego njezine prakse, života, iskustva. U njezinim djelima nema teorije, jer ona to ne zna. Ona zna pisati samo ono što zna, odnosno, što zna iz iskustva. Svo njeno duhovno iskustvo koje opisuje u svojim djelima vrti se oko te središnje teme: molitva.      Za Tereziju nije molitva jedan oblik pobožnosti, pobožne prakse, ili što je bilo nekada u crkvi – pobožne večernjice. Za nju molitva nije neki poseban sektor duhovnog života, nego za nju je molitva jednostavno život u zajedništvu s Bogom. Tako se shvaćen molitveni život onda nužno preobražava u apostolsko usmjerenje i djelovanje, jer molitva je akcija. Molitva nije pasivnost. Stoga i kršćanin nije čovjek pasivnosti, nego čovjek koji čini, koji stvara. Naglasak je uvijek na tome – činiti. Moliti za Tereziju znači činiti, ili bolje rečeno – živjeti, ne s vremena na vrijeme. Svatko je molitelj s vremena na vrijeme, ali je problem biti molitelj trajno biti molitelj i onda kada griješiš, čak to nije kontradikcija. U tom smislu nema suprotnosti između kontemplativnog i aktivnog života, jer i u jednom i drugom slučaju, molitva je jednako nužna, jer jedni i drugi, i aktivni i kontemplativni, pozvani su na služenje Crkvi. I aktivni su pozvani da budu kontemplativni i kontemplativni da budu aktivni. Stil života je različit, ali bit ne.