Molitva daje radost, mir, puninu života

Na početku – sretan Vam Uskrs! I ovu ćemo emisiju na ovaj naš najveći kršćanski blagdan biti u društvu sv. Terezije Avilske i s njom promišljati o molitvi.
Terezija u „Putu savršenosti“ veli: „Služite veselo u čemu vam bude zapovjeđeno, kako sam rekla, i ako je ta poniznost prava, sretne li takve službenice djelatnog života, koja neće gunđati osim sebi. Puno bih više voljela biti ovakva nego neke kontemplativke“ (18,5).
Vidimo, vi se službeno nazivate „kontemplativne redovnice“. To ne znači nužno biti mističarke, osobe izvanrednih milosnih fenomena, ili osobe molitve ugoda. To znači samo jedno: ljubiti i služiti u poniznosti i istini.
Terezija vidi kontemplativke kao stijegonoše koji ne smiju ispustiti zastavu iz ruku pod bilo koju cijenu, mora je držati u rukama te zbog toga se ne može i ne smije niti braniti „pa makar ga sasjekli na komade“. „Kontemplativne osobe moraju nositi uzdignutu zastavu poniznosti i podnositi sve udarce koje im zadaju, a da ne zadaje niti jednoga, jer njihova je služba trpjeti kao Krist, visoko nositi križ i ne ispuštati ga iz ruku“ (18,5).
Evo nam za provjeru: kako podnosimo udarce? Da li uzvraćamo? Tu se vidi prava poniznost, a ne na riječima. Ove poniznosti imamo i previše.
Terezija zaključuje ovu temu iznova naglašavajući: „Zaključujem time da su to kreposti koje želim da posjedujete, kćeri moje, oko kojih da se trudite i na kojima da si sveto zavidite. Zbog toga što ne budete posjedovale ovih drugih nabožnosti, nemojte se žalostiti. To je nesigurno“ (18,9).
Nakon što je pokazala od kakvog materijala je nužno izgraditi temelje duhovnog zamka, Terezija prelazi direktnije obrađivati temu molitve. Možda bi se još zadržala na krepostima, o kojima nikada dosta, ali je nakon duže pauze u pisanju shvatila da konačno mora početi izravno sa temom koju su tražile sestre. I do sada rečeno je unutar zadane teme, što više, ovo o krepostima je tako važno da će da će to nastaviti i stalno biti prisutno u daljnjem razlaganju o molitvi.
Na početku 19. poglavlja veli: „Proteklo je toliko vremena od kada sam napisala ono do sada, a da nisam imala kada tome opet pristupiti, te da bi znala o čemu sam govorila trebala bih ga pročitati. Ali da ne gubim vrijeme na to, nastavit ću onako kako ispadne, bez reda“ (19,1).
Terezija počinje govor o dušama koje imaju problema sa rastresenošću, ne uspijevaju se sabrati: „Ima nekih duša i umova tako smetenih, poput kakvih razuzdanih konja, da nema toga tko bi ih ukrotio: sad su ovdje, sad su ondje, uvijek uznemireni“. A zatim dodaje: „Takva im je narav, ili pak to Bog dopušta“ (19,2).
Terezija i sama ima iskustvo ovog problema: „Po mom shvaćanju, štogod mi htjeli učiniti, uvijek se na našu dušu, uz pomoć ovoga našega tijela i niske naravi, nalijepi s puta nešto što ne bismo htjeli“ (19,6).
Terezija znade iz iskustva kako je ovaj problem rastresenosti napastan i koliko uznemiruje dušu. I ona je jedno vrijeme mislila da je ovo najveći problem molitve. Ali je poslije otkrila da to i nije istina. Shvatila je da će nas taj problem stalno pratiti na molitvenom putu, ali pravi problem ostaju kreposti, odnosno iskreno traženje volje Božje, tj. onoga što smo u molitvi razumjeli da Bog od nas ište. Nesklad između molitve i života jest ono što najviše utječe na našu rastresenost.
Ona znade iz iskustva da je put molitve zahtjevan i naporan jer se u molitvi uvijek dobiva novo poslanje, novi „idi“  ili „dođi“, uvijek neka nova napuštanja ili odricanja. Ali s druge strane, molitva daje radost, mir, puninu života. Stoga poziva sve da se ne obeshrabre „zbog truda i prepreka kojih ima na putu, te da idete hrabro i da se ne umorite“.
Potom veli: „Idući po ovome putu stječe se veliko blago i nije čudno što mnogo košta. Doći će vrijeme kada ćete shvatiti kako je sve sitnica za tako veliku vrijednost“ (21,1).