Mistično naučavanje svete Terezije (6)

slike/kolumne/29-01-2011/894d515ab1202979e21f8615dd44cbff.jpgPrema sv. Tereziji u peti stan dospijevaju samo one duše koje su sve dale za Boga te ih nikakva veza ne vezuje više sa svijetom. Tu dolazi do oratio unionis, molitve koja dovodi do prolaznog sjedinjenja duše s Bogom. I to je stanje povlačenja u sebe, no ono se razlikuje od ranijeg sabiranja, koncentriranja.

Ovdje se ne može više govoriti o blagom snivanju duše, jer ona počiva u duboku snu. To stanje Terezija opisuje na slijedeći način: „Duši je oduzet svaki osjećaj i svaka misao; ona je umrla svijetu a živi uistinu u Bogu. Divna je to smrt, jer se čini da je duša napustila svoje zemaljsko stanje, da bi potpuno unišla u Boga. Razum svim silama nastoji shvatiti što se događa, ali to nadilazi njegove moći; on biva toliko svladan da mu je, ako je još imalo pri svijesti, svaki pokret nemoguć.“ Tu molitvu sjedinjenja svetica naziva svečanim zarukama duše. Znaci po kojima se može prepoznati da su one stvarno nastupile, unutarnje su prirode. Usprkos dubokoj nesvjestici, ne gubi se pamćenje. Svetica opisuje takav događaj riječima: „Bog posjećuje dušu tako da ona, kada opet dođe k sebi, ne može sumnjati u to da je prebivala u njemu i on u njoj, i toliko je uvjerena u tu činjenicu te ona ako i godinama ne primi ponovno tu milost, ne može zaboraviti ni sumnjati u njenu istinitost…“
U tom stanju duša spoznaje kako Bog prebiva u svim stvarima, „snagom svoje prisutnosti, moći i biti“. Kad je svetica primila prvu objavu, bila je u nju tako čvrsto uvjerena da je od nje nitko nije mogao odvratiti. Jedan krivo obaviješteni svećenik usprotivio joj se tvrdnjom da je Bog prisutan u duši samo po milosti, no ona je ustrajala u svoj spoznaji, a potvrdili su je i drugi teolozi.
To je važna točka mistične teologije. Božja prisutnost s onim maglovitim panteizmom koji pobožanstvenjuje same stvari a nastao je uslijed površna i kriva shvaćanja mističnih djela koja kao da su opravdavala ovaj ili onaj atavistički zamišljaj. Sv. Ivan od Križa iznosi spoznaju svoje velike prijateljice u Bogu još jasnije, kad kaže: „Bog prebiva u svakoj duši, čak i kod najvećeg grešnika, i u njoj je bitno prisutan. Taj oblik Božje prisutnosti i sjedinjenja s njime dio je prirodnog reda i postoji između njega i svih njegovih stvorenja; na taj ih način odražava u životu; kad bi On tu prisutnost povukao, ona bi odmah propala i prestala postojati. Zato, kad govorim o sjedinjenu duše s Bogom, ne mislim na tu bitnu prisutnost koja postoji u svakom stvorenju, nego na sjedinjenje i preobrazbu duše u Bogu pomoću ljubavi, do čega dolazi samo onda ako postoji sličnost biti koja proizlazi iz ljubavi.“ Terezija navodi kako duša koja je postala dionikom te milosti potpuno predaje svoju vlastitu volju. „Sretna duša koja je to postigla živjet će na ovom i na drugom svijetu potpuno bezbrižno. Nikakav zemaljski događaj ne može je uznemiriti, osim ako se nalazi u opasnosti da izgubi Boga ili mora gledati kako ga vrijeđaju.

Ni bolest, ni bijeda, niti smrt bilo kojeg čovjeka ne može je više uznemiriti, pa bila to i smrt čovjeka koji je koristan Božjoj Crkvi; ona zna da je Božja odluka mudrija od svih njenih čuvstvenih žudnji.“ Ipak, kao da majka Terezija želi spriječiti da se te riječi krivo razumiju i budu shvaćene kao poticaj stoicizmu, pa na to neposredno dodaje: „To ne znači da se Božjoj volji moramo toliko pokoriti da ne tugujemo zbog smrti oca ili brata, ili da se moramo radovati bolesti i trpljenju…Gospodin od nas zahtijeva dvoje: da ljubimo njega i ljubimo bližnjega – to je ono za čim moramo težiti. Ako u potpunosti ispunjujemo te dvije kreposti, mi vršimo Božju volju i bit ćemo s njime ujedinjeni.“ Nešto kasnije slijedi ozbiljna i pažnje vrijedna izjava: „Mislim da je ljudska narav toliko zla da ne bismo mogli osjetiti potpunu ljubav prema svojim bližnjima kad ona ne bi bila osnovana na ljubavi prema Bogu.“


Bez djelotvorne ljubavi prema bližnjima ne može se postići stupanj na kojemu dolazi do molitve sjedinjena. Terezija to naglašava s detaljnim uputama: „Ako vidite bolesnu sestru koju možete njegovati, nemojte se bojati propustiti svoju molitvu; pokažite joj svoje suosjećanje. Ako trpi bolove, osjećajte kao da su vaši vlastiti; ako je potrebno, postite da bi ona mogla jesti – ne toliko za volju sestre, već zato što shvaćate da to Gospodin od vas zahtjeva. To je stvarno sjedinjenje naše volje s voljom Božjom.“